Marketing
MVEPova POSLA
Obzirom da sam u susjedstvu Brunej Darusallama, jutros se uputih tamo na izlet sa još ljudi iz Europske unije. U prpošnom tonu, sa svojim (teoretskim) sudržavljanima, EUropljanima, ne vodeći računa o posebnostima zemlje čiju putovnicu (na žalost) jedinu imam, povela sam se za grupom. Međutim, svi Turci su produžili preko, mali Mujo nije.
Graničarski brkati vojskovođa u štofanoj militantnoj odori me pozvao u ured da mi ispiše pismo odbijanja ulaza. U nevjerici i znatiželji, tražila sam ga neka mi pokaže listu država sa bezviznim sustavom. Bugari, Rumunji... i Irci – ma svi osim nas. Dodao je soli na ranu sa Australcima kojima također treba viza, ali ju mogu kupiti na granici. Prijetila sam se da ću se rasplakati ako me ne pusti. Ma kakvi… Reko: „Moj sugrađanin je momak od jedne brunejske princeze.“ Jok! I ja sam nečije dijete?! Nema šanse. Brko bi bio na kraju popustio jer sam stvarno udarila u plač, ali se u međuvremenu sjatilo još nekih graničara u ured. Najveća mi je tuga bila što sam se pomno odjenula za brunejske uvjete: duga crna haljina, pokrivalo za ramena (od Nade Došen) i preko glave šarena marama iz mostarskog dućana, u tonu sa srebrno – crnim šlapama. Drugim riječima, zaokružena kombinacija.
Dakle, za obići tih 5,7 km2, koliko ih je sultan zapasao, treba slati slike i ovjerene papirušine u Berlin po golubu pismonoši. Onda vrla naša diplomacija po istome golubu šalje sve papirušine nazad, pečatirane sa tristo pečata. Uvijek ukorak sa vremenom. Kladim se kako se slučaj viznog režima za Bruneje rješava otpisivanjem 3 – 4 mejla i slanjem par litara domaćeg maslinovog ulja, ali brojno MVEP osoblje, na državnim mliječnim žlijezdama nije u stanju. Kako su stvari banalne, skoro sam večaras i dogovorila bezvizni režim jer sam se zatekla u kafani sa nekoliko Brunejaca od kojih dvoje iz "politike".
Sjela sam u prostrani Ming caffe. Jučer sam se čudila zašto ovdje ima toliko kafana i hotela. Danas, u petak sve je drugačije. Ming koji je do sada zjapio, pun je ljudi. Naime, Brunejci dolaze u Grad Miri na full – time vikendovanje, poveseliti se uz piće jer kod njih pića nema, a nema baš ni kafana. Malezijski grad Miri se stisnuo uz susjeda sretno i prisno. Susjedski šerijatski zakon osigurao mu je dobru prekograničnu trgovinu, nešto kao Splitsko – dalmatinska županija hercegovačkim Grudama. Dobro, u odnosu na blizinu Gruda, ovdje je dodatna pogodnost što Mirijanci posišu i nešto nafte, i to ne Shell sam, već uz 50% državnog udjela, tj. Petronasa. Ovdje postoji i moment ekonomske odgovornosti koji Grudama manjka. Primjerice, nafta je kod njih par desetaka centi. Međutim, u auto sa stranim tablicama ne može se uliti više od 20 litara odjednom i to za trostruku cijenu koja je i dalje manja od malezijske, a koja je i dalje puuuno manja od 10 HRK.
Baš je neka bajkerska parada za vikend. Došla ih je hrpa, a tu se zatekli i bajkeri iz divnog grada Kuchinga. Skoro svi govore mandarinski, ali su se prilagodili zainteresiranom turistu fluentnim engleskim. Nevjerovatno je kako su bajkeri posvuda isti. Okrenuli su Brunejcima turu nekog škotskog whiskeya, a onda su ih ubili zafrkancijom na njihov račun. I tu mi je propala diplomacija.
Post je objavljen 27.02.2016. u 05:07 sati.