Marketing
Napokon Henry!
Kada pričamo o vremenskim uvjetima u Škotskoj, život ovdje nije za baywatch-koke. No, tu zaista nikada ne možeš reći da se ništ ne događa, čak i u tmurnim, zimskim danima. Da je drugačije, svi bi popizdili od vremena. Edinburgh živi punim plućima na svim temperaturama. Dok se sjetim kak mi doma znamo zacmoljiti - "joj, nejdemo nikam, kiša pada", samo se nasmijem jer sada znam da to za ovaj narod nikako ne vrijedi.
No, razlika između Edinburgha i Glasgowa je velika. Nisam vjerovala, ali nakon što sam provela neko vrijeme i u Glasgowu na raznim događanjima, skužila sam spiku. E, to ti je ko kod nas Zagreb i Rijeka. Rijeka je uvijek bila puno rokerskija, easy going, puna neke drugačije energije. Sjećam se te scene jer sam puno vremena provela derući se u mikrofon u punk rock bendu s kojim sam prosvirala pola Balkana. U to vrijeme osobne punk rock faze doživjela sam neke od dragih mi bendova uživo poput Nirvane, Bad Religion, Ignite, No use for a name, Henry Rollins benda. E, ovaj zadnji lik me se dojmio kao niti jedan prije njega. Bilo je to prije nekih šesneastak godina (uuu, što sam nabrala godova). Festival u Sloveniji, Rock Otočec, pamtim po blatu, loše postavljenom šatoru i kiši. No, kada je Rollins banuo na stage, ova mala punkerica ostala je šokirana energijom i bijesom koji je lik bljuvao na sve strane. Nije bilo čovjeka u publici kojega nije ponijela ta sirova sila. U tren oka našla sam se u pogo-ratnoj zoni. Dok punkeri čagaju, možeš ostati bez zuba, oka i palca u isto vrijeme. Tako sam se povukla u mirniji kutak i samo buljila.
Sada znam zakaj je nosil samo kratke hlače, bos i gol, tetoviran i ljut. Na turneji si je sam pral odjeću, pa je to bilo zapravo logično rješenje. Iako je zarađivao lovu, posjedovao je jedne traperice, par majica i jedne tenisice, a sve to natopljeno svakodnevnim znojem na bini – ne traje dugo. Tako su sportske gaće postale njegov jedini odjevni predmet na sceni. Od tada je prošlo puno vremena, sve do prije dvije godine kada sam ga ponovno gledala na Fringe Festivalu u Edinburghu. Ovaj puta sjedokosi, mekši, pristupačniji i manje ljut Henry pričao je o hrvanju s krokodilima, samačkom životu i disfunkcionalnom djetinjstvu provedenom s majkom koja ga je kljukala tabletama ne bi li izliječila njegov bijes. Ono što me kod njega fascinira jest ta nepresušna energija koja pršti iz tog, sada starijeg, sjedokosog Hanka, koji neprestano brblja dva i pol sata na bini, bez pauze i čaše vode. Za sebe tvrdi da je bez talenta, ali da radi ko manijak, pa ga to drži. Obiteljski život ga užasava jer je "neprilagodljiv" za bračne uvjete gdje te žena davi, djeca umaraju i gdje moraš danonoćno raditi kompromise. Fair enough! Nisu svi za takav život i to potpuno kužim, Henry ne bi bio Henry s dva drečavca i nekakvom LA šušom za vratom. Ovog je vuka samotnjaka zapravo život učinio takvim i to i nije toliko čudno kad čuješ kako su ga skoro dva puta ukokali, drugi puta je zapravo smrtno stradao njegov prijatelj/cimer. Cura, za koju je mislio da je to-to i da je napokon našao srodnu, samotnjačku dušu koja ga neće ubiti u pojam, poginula u jet-ski tragediji. Za svog starog tvrdi da je rasista, homofob i bezosjećajan intelektualac koji zapravo nikada nije niti trebao postati otac. Hm, kad uzmeš u obzir sve to (i još mnogo drugih sjebanih situacija) zapravo je čak i normalno da ne piše dječje priče i ne pjeva o moru i galebovima.
No, eto došao je i taj dan kada je ova stara punkerica u duši osam mjeseci unaprijed nabavila dvije karte za njegov nastup u Glasgowu. Muž nije imao izbora, naravno. Eto, to je ono što plaši Henryja pa izbjegava brak ko blesav. Vlakom u Glasgow, pa pješice do O2 arene. U međuvremenu smo svratili u fini restoran da dragog podmitim s odreskom. Beš mi sve, ali muškarci se smekšaju čim se spomene odrezak. Arena je bila hladna za popizdit, ali mislim da sam jedina koja je to primjetila. Ovi tu, kako oduvijek tvrdim, imaju taj gen za hladnoću. Dvije Škotkinje, u majicama bez rukava i minjakima, piju pivo pred vratima dvorane. U siječnju, u Škotskoj. Whatevs. Sjedala su vrlo blizu bine, ali to je zato jer sam kao pravi stalker-fan bukirala karte čim su izašle. Muž već pita koliko će "šou" trajati. Em nije šou, em će trajati dokle god Henry ima kaj za reći, ali nisam to rekla naglas. Sitne laži u braku su kao mali aspirinčić za ovakve situacije. Henry je izašao na scenu – rulja urliče ko u stare, dobre punk dane. Ali ubrzo sve utihne i u sljedećih DVA I POL sata Henry te ubacuje u tour bus i vodi kroz događanja o kojima ne možeš čuti, niti pročitati nigdje. Ovo je official, iz prve ruke. Naravno da je njegov spoken word naprasno izmijenjen zbog dva lika, njemu predraga koji su u nedavno otputovali u drugu dimenziju. Zato su se priče vrtile oko Davida i Lemmyja. Koja ekskluziva, saznati neke stvari o tim likovima koje nećeš saznati preko mainstream medija.
Mogla bih ga slušati cijelu noć, ali jedan pogled prema mom Škotu bio je dovoljan da shvatim da ovo nije za svakoga. Odrezak-high nije dugo trajao. No, pošto je skužio moju opčinjenost i osmjeh od uha do uha i kako poput malog djeteta upijam sve te priče bez da trepnem, samo je rekao:"Ok, ajde, čekamo u basckstage-u da ga više upoznaš!" E, to je muž! No, nije ni slutio da ćemo ga čekati nekih sat i pol na škotskoj zimi, s hrpom teenagera i ljudi koji su kakali u pelene dok sam ja bauljala po onom festivalu u Sloveniji.
Nakon što smo se dobro nazimili, evo ti Hanka iz backstage-a i umjesto da preko ograde odradi to što mora, daje signal preozbiljnom zaštitaru da makne ogradu, i tako se legenda stopila sa svima nama i krenula je spika:"Ljudi, pa stvarno ste ludi što toliko čekate na toj zimi!" Bila sam treća u redu za autogram i preko nekoliko ramena gledam u lika i ne vjerujem kako mladoliko izgleda uživo. Čak i na bini izgleda starije. I tu se ne radi o obsesivnom idealiziranju nekog tam lika iz moje mladosti, ja jednostavno mislim da je taj čovijek riječju i djelom – na mjestu i nalazi se u top 10 ljudi s kojima bi rado završila na pustom otoku. Kad je došao red na mene, stisnula sam mu ruku i rekla: Ovo sam čekala šesnaest godina! Što je sigrno mladim pankerićima oko mene izgledalo kao cviljenje neke random žene, koja ne izgleda više kao punkerica, ali se očito debelo približava krizi srednjih. On se na to nasmijao i rekao – "Wow, really?" Pa sam brzo obrazložila kako sam ga prvi puta gledala u Sloveniji. Čovjek se čak i sjetio tog koncerta. Netko je iz grupice ljudi iza mene pitao:"Henry jel dolaziš na Fringe ove godine?" Na to će Hank:"Of course, I love Edinburgh!“ E tu sam se snašla i rekla mu da ima privatan sat yoge sa mnom! Pogledao me tim svojim turbo pametnim očima i rekao:"Uh, ja sam najvjerovatnije najneflexibilnije biće ikad!" Rekla sam mu – challenge accepted! Na što mi se još jednom nasmijao. Uh bokca ti, na trenutak sam zaboravila da sam udata. No muž je bio tu i, hvala bogu, okinuo par fotki. Poklonila sam mu malu figuricu Ganeše, što ga je ugodno iznenadilo, ali sam ga morala uvjeriti da je taj lik pozitivac, mada tak ne zgleda. Još jedan osmjeh od Henrija...i to je to! Tih 5 minuta s gosponom Rollinsom pamtit ću do kraja života.
Pola sata kasnije, u sada već prehladnom Glasgowu, shvatili smo da smo propustili zadnji vlak za Edinburgh. Nemreš vjerovat da u zapadnom svijetu nema vlakova poslije ponoći. Prošli smo pet hotela, svi su kao bukirani – zapravo su najvjerovatnije mislili da smo jedan od onih parova koji traže sobu za fuck. Strašno. Skoro sam u petom hotelu izjavila da mi je to muž, a ne ljubavnik, kako pizdimo na hladnoći jer ja-glupača moram čekat tamo nekog lika da mi potpiše knjigu, kako se ne mislimo ševiti jer je muž ljut i frustriran situacijom, a ja sam pod dojmom drugog mužjaka. Ne bi vrijedilo. Odjeb! I tako smo čekali u jedinom McDonaldsu koji radi cijelu noć, nekih 3 sata na prvi bus za Edi, mokri ko miševi (jer naravno da u Škotskoj kiša pada – uvijek). Ja i dalje pod dojmom, muž s Durica facom, srče vrući čaj. No kad nešt čekaš šesnaestak godina, jebe ti se za propušteni vlak, kaj ne? Ujutro smo ubauljali u stan, ja pod tuš, muž u krpe. Naravno da nisam otspavala ni minute, jer sam imala jutarnji sat yoge. Hm, moji dragi yogičari nisu skužili da se jedva držim na nogama i da u termosici nije smoothie, niti super organski đus nego turbo jaka kava pod nazivom „heart attack waiting to happen“. Ja sam bila u dvadeset osmom nebu i čak mi je jedna klijentica rekla da je sat bio "very inspiring".
Nisam sigurna hoće li se Henry javiti (moš' mislit), ali ako se slučajno javi – mislim da mi bu trebal pacemaker da odradim taj sat. Ako do toga i dođe, bum vam javila!
Post je objavljen 24.02.2016. u 10:09 sati.