Marketing
Fildžan manjka
Sjedim pod trijemom i ispijam prvu šalicu jutarnju kave. Tiho je. Brežuljkasti krajolik predamom ozelenjuje. Iznenada začujem glasanje jastreba škanjca. Ubrzo ga i vidim. Leti visoko gore, u krugovima, potom nestaje. Bit će da je ulovio plijen. Okrećem šalicu tri puta u smjeru kazaljke na satu, potom tanjurićem prekrivam vrh i sve skupa okrećem naopako. Čekam neko vrijeme, potom vraćam šalicu u normalan položaj. Zavirim u nju. Ne razaznajem ništa, niti leptira, niti lica, niti dimova niti divova, niti fenjera niti fijakera, niti gnijezda niti goluba, niti harfe niti hrasta, niti jele niti jelena …
---
Moja baka, očeva majka, umjela je gatati iz kave. Svako jutro virnula bi u šoljicu da vidi što ima. To je znanje pak baštinila od svoje bake. Grosa (od njemačkog großmutter), kako ju je zvala, bila je rođena Peštanka. U nekom trenutku svog života, prije nezgodom no zgodom, grosa je završila u Sarajevu. U tom negdašnjem Damasku balkana dugo je sanjala mitteleuropske peštanske ulice i pogled na Budim. Živeći ondje savladala je zaguljasti miks slavenskih jezika prožet mnogim turcizmima, no zadržala je mađarski naglasak, te je poput većine stranaca povremeno brkala padeže. S „Došlo ti meni milo moje“, dočekala bi djevojčicu koja je svakog ljeta dolazila u posjet iz Zagreba. Tih davnih tridesetih godina devetnaestog stoljeća, unučica i baka kratile su sparna sarajevska poslijepodneva bacajući grah i proričući sudbinu iz taloga kave. Ne sumnjam, djetetu je ta igra bila zabavna.
Sarajevski dani, rekli bi, prošli su k'o začas. Djevojčica se probrazila u djevojku, a djevojka je upisala fakultet. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prva generacija psihologa slušala je predavanja velikog Ramira Bujasa i njegovog nešto manje velikog sina Zorana. Po završetka studija profesorica psihologije odlučila se izboriti za stipendiju na pariškoj Sorboni, a potom i na londonskom sveučilištu. Mjeseci stručnog usavršavanja u europskim metropolama, potom povratak u domovinu i početak profesionalne karijere. Područje interesa: tjelesno invalidna i cerebralno oštećena djeca. Pišu se i objavljuju znanstveni radovi u stručnim publikacijama.
A što je sa gatanjem? Gata li se tijekom tih profesionalnih dana? Ne znam. Ukoliko da, to je slutim, pitanje psihičke ravnoteže: krutom, racionalnom pristupu valja suprotstavit maštu i intuiciju.
No, gata se u poznoj dobi, to svakako. Češće iz kave no iz graha. Mir poslijepodnevnih sati, ugodno društvo, topao, okrijepljujuć napitak, potom eroditivni kafeni pejzaž pun skrivenih simbola sasušenih na stjenkama šoljice, naravno to je daleko privlačnija metoda od 42 dosadnjikava zrna bijelog graha.
U šoljici se iščitavaju smjernice budućnosti dokazanim prijateljicama, kolegicama u penziji, raznim znanicama, susjedama, katkad i kućnim pomoćnicama. No, nikada užoj rodbini, to je pravilo koje se ne krši. Stare gospođe, korisnice sibilijanskih usluga, sve redom oduševljene su točnošću predikcija te uvijek s nestrpljenjem čekaju idući susret. Na tragu njihovih eksklamacija neostvareni obiteljski poduzetnici s vremena na vrijeme sugeriraju:
«Baka, Vi biste trebali dati oglas u novine! Šteta da vaš dar trune. Malo ekstra zarade ne bi škodilo, zar ne?».
Ona, nezainteresirana, samo odmahne rukom. «Kajgod.»
Sumnjam da su predikcije doista bile toliko precizne koliko su ustvrđivale te žene, no kadar sam zamisliti i to da jesu. Tada me obuzme nelagoda. Predočim si trenutak kada moja baka u rano jutro, na svom balkončiću, posljednji put gleda u šoljicu. Ono što zatiče unutra je jezovito: vidi svoj kraj! Naravno, nije strašno to što vidi kraj – jedna pura, dva pandura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura! – već što je to kraj od kojeg istinski strahuje, kraj kakav se nadala da će izbjeći.
Nakon moždanog dani agonije: tijelo prikovano za bolnički krevet, smetnje pri disanju, nerazgovijetan govor, ispucale usne, suho ždrijelo, otežano gutanje, opasnost od dekubitusa, postepeno otkazivanje unutarnjih organa, emfizem, prijetnje od novih krvnih ugrušaka, košmarni snovi, stenjanje, jauci, polusvijesna bulažnjenja, zazivanje nepoznatih imena, zazivanje imena umrlih te rijetki povratci u stvarnost gdje čekaju zabrinuti pogledi i utučena lica bližnjih.
Izbjeći bol, umrijeti spokojno, u snu, to je rijetkost. Rađamo se u bolovima i umiremo u njima.
Bol: učitelj tijela, test duha, priprema za smrt.
Ostaje još sprovod, ta administrativna i organizacijska muka za preživjele koji ne mogu dočekati da sve to čim prije svrši. Previše smo ozbiljni, previše kruti, dostojanstveni u tim završni činovima. Pod izgovorom da poštujemo dragog nam pokojnika/pokojnicu krećemo se linijom manjeg otpora. Pristajemo čak i na religijske obrede do kojih ne držimo. Slijedeći uhodane društvene obrasce nismo ni svjesni da činimo grijeh iz lijenosti. Predugo smo na toj trasi ne-činjenja, bez pobune, organ otpora nam je poput štitnjače izjedene Hashimoto sindromom, mašta svedena na zigotu, a humor doslovno ishlapio poput jučerašnjeg piva, od nas je ostalo samo tijelo. A naši dragi pokojnici – sada kada znaju kako stvari stoje – htjeli bi da se više smijemo. Napravite žešću psinu, poručuju s oblaka, izvedite neku apsurdnu monty pythonosvku scenu, izvrgnite ruglu sav taj uniformirani tradicionalizam, naše posmrtne ostatke pospremite u luckasti lijes i pokopajte nas okomito. Ili kako je rekao A. Breton: «Htio bih da me sahrane uspravno u zidnom satu», a potom dometnuo : «grobar će se dobrano nagnjaviti kada bude kopao tako usku i duboku rupu».
muzika za ugođaj: Philip Glass - The Hours
Post je objavljen 25.02.2016. u 02:34 sati.