Danas velika većina fotografa i "fotografa" koristi digitaliju za snimanje. Naravno, glavna prednost digitalije je ta da omogućava prilično nehajan pristup fotografiji - vrlo je lako digitalijom nonšalantno ispucati stotinjak snimaka nečega uz mantru "popravit ću kasnije u photoshopu" i "sigurno će se među sto slika naći jedna dobra". Uz to, naravno, moguće je odmah sve loše digitalne snimke obrisati, a sve dobre (ili "dobre) uploadati na internet, na društvene mreže i skupljati "lajkove".
Gorljivi pobornici digitalije se jako vole hvatati za frazu "tko normalan danas još snima na film?" Međutim, snimanje na film ima svojih dobrih strana, kojih oni koji su "odrasli" na digitaliji često ne da nisu svijesni već su im nepojmljive.
Kod snimanja na film potreban potpuno drugačiji način razmišljanja i pristupa fotografiranju. Otprilike onakav kakav su imali "stari majstori fotografije" kojima je film zapravo bio jedini medij na koji su mogli snimati, ali su unatoč tome snimali vrhunske fotografije. Naime, kada postoji ograničennje od 12, 24 ili 36 snimaka, bez mogućnosti brisanja, i gdje postoji realan trošak po svakom okidanju (cijena role filma plus cijena razvijanja, podijeljeno sa brojen snimaka), onda se puno više pazi na to što se snima, odnosno na kakve motive se troši film.
To pak neizostavno natjera fotografa da vodi više računa o odabiru motiva, kompoziciji kadra, izboru kuta snimanja, svijetlu, i samom trenutku okidanja, a što na kraju može rezultirati samo većim brojem dobrih snimaka po jednoj roli filma. A s obzirom da se filmski aparati uglavnom ručno podešavaju (osim onih najnovijih sa ugrađenom automatikom, te "idiot-kamera"), što zahtjeva i određena znanja i vještinu, snimanje se ne svodi samo na puko stiskanje okidača.
Post je objavljen 20.02.2016. u 08:46 sati.