Uočio sam je odmah. Lijepa, iako ne od onih ljepota koje te obore s nogu čim se pojave, krhkog stasa i blagog, uvijek spuštenog pogleda. Povučena i stidljiva, rekao bih. Aviva se je zvala. Družila se je sa svima, ali svi njezini razgovori su bili kratki. Pogledala bi te dubokim zelenoplavim očima i otišla u svoju samoću posvećujući se učenju. Dani su prolazili. Postali smo jedna velika obitelj, upoznavali se međusobno, sklapala su se prava prijetaljstva, pobratimstva, a njezine oči su sve češće počivale na jednom, gotovo isto tako suzdržljivom i sramežljivom mladiću. Stav mu je bilo ime. Nikad mu nije prišla. Nikad mu ništa nije rekla. Samo pogledi. I moja, isto tako samozatajna znatiželja.
Došao je neminovno i taj posljednji dan. I završni ispit. Trebali smo svoje znanje pokazati našim predavačima i iskazati se jedan na drugome u vještini saniranja povreda. Kada je došao Avivin red, ozlijeđenog je glumio Stav. Prišla je lagano, klečećki ga pregledala, otvorila torbu i izvadila nožić. Rasparala mu je njime košulju i zaustavila tobožnje krvaranje. Zatim mu je imobilizirala slomljenu potkoljenicu. Radila je brzo i ispravno. Ispitivači su bili zadovoljni i već upisivali najbolje ocjene objavljujući da je njezin ispit završen. No ona je zahtjevala da još dezinficira i previje ogrebotinu na Stavovom vratu, tamo gdje je koža tanka i osjetljiva, upravo gdje se vrat spaja sa ključnom kosti. Kada je i to završila, nježno je kažiprstom pomilovala Stavov vrat, prinijela prst svojim usnama i onda ga položila na njegove.
Od tada znam, ljubav što je!
Prepričano iz subotnje (19.02,2016.) emisije Jaira Enoša na Drugom programu Izraelskom radiju
Post je objavljen 19.02.2016. u 19:18 sati.