Čitajući sva ova iskustva iz naših rodilišta, morala sam se prisjetiti i vlastitog iskustva kojeg sam očito negdje duboko potisnula. Nisam se mogla još i s tim emocijama nositi. Nisam mogla vrtiti onaj poznati film u glavi: što bi bilo da je bilo. Ali vrijeme je da pustim i tu epizodu sjećanja.
16. 01. na pregledu kod privatne liječnice doznajem da mi se cerviks skratio (na 2/3 članka) i poslana sam na mirovanje.
17. 01. 2014. (petak) negdje oko 17 sati moja ljubav donosi mi nalaze krvi (CRP 20, u urinu su pronađene bakterije). Nazvala sam svoju liječnicu, i odlučili smo iza vikenda napraviti urinokulturu (jer preko vikenda zavod niti ne radi) da točno znamo o kojoj je bakteriji riječ. Bila sam nemirna.
Na vlastiti osjećaj odlazim na hitan ginekološki prijem u zadarskoj bolnici nadajući se da će me netko primiti i da će mi možda ako me hospitaliziraju odmah isključiti infekciju na koju sam sumnjala. Mislila sam da će mi možda i napraviti preventivnu serklažu.
Nije bilo nikoga u ambulanti (poliklinici, kako god). Plakala sam.
Sestra me primila i uzela mi trudničku i odnijela je. Uplakana sam rekla da nosim blizance i da mi se sigurno nešto događa i da bi voljela da me doktor pregleda. Sestra se uskoro vratila i donijela popunjenu trudničku s preporukom doktora D.K. : PITI PUNO TEKUĆINE i antibiotik Novocef. Bila sam zbunjena i pitala sam se zašto me doktor nije htio niti poslušati. A opet bila sam sretna jer sam dobila antibiotik i mislila sam, sad će meni ipak lijek pomoći.
U ponedjeljak, na novoj kontroli doktorica me hitno šalje u bolnicu jer se nešto rapidno događa s cerviksom. Sjećam se, stavila je preko 10 uskličnika u trudničku knjižicu i preporučila tokolizu. To popodne zaprimljena sam na Odjel čuvanja trudnoće. Opet je bio dežuran D.K. Bila sam sretna, jer sam doista vjerovala u tog liječnika. Na moje iznenađenje liječnik me nije pregledao, nego je poslao jednu mladu specijalizanticu koja nije znala niti izmjeriti moje dečke, da bi na kraju u trudničku upisala mjere s pregleda kod privatne liječnice. To popodne ništa se oko mene nije događalo. Ništa nije bilo hitno. Ja sam se samo dobro prepala, tako mi je rečeno. Ja sam s druge strane imala već i lagano krvarenje, ali to je bilo od "previše prčkanja". Negdje oko ponoći, tu noć spustio se spomenuti liječnik i rekao da nema veze što krvarim, da mene ne boli i da će sigurno sve biti u redu. To popodne vadili su mi krv, ali sam ujutro saznala da se ta krv prolila, i da moraju opet.
Negdje oko 4 sata ujutro (dakle utorak jutro) počinjem imati lagane grčeve. Poslala sam poruku mojoj liječnici privatnici i rekla je da joj to nije drago i da će ih ujutro zvati da me bolje pregledaju. Svanulo je to jutro. Ja sam već imala stalno ta grčenja (zapravo trudove). Na Odjelu je bila nova liječnica (žena doktora Krpine, ne mogu se sjetiti imena). Pregledala me, napravila CTG i prema njoj ništa nije bilo zabrinjavajuće. Cervikometrija je pokazivala još 22mm ušća. Stavili su me na tokolizu oko 11 sati, ali jako malu dozu. Prema riječima sestre dobit ću dvije doze i bit ću "ko nova". U jutarnjoj viziti nitko od liječnika nije skrenuo pozornost na mene. Mislila sam, možda je to i dobro, ja nisam težak slučaj.
Ali moje tijelo govorilo je drugo. Do 14 sati grčevi su se malo primirili, ali popodne sam imala grčeve svakih 5 do 10 minuta. Zvala sam moju ljubav i mjerili smo skupa. On se zabrinuo i išao razgovarati s liječnicima. Rekao je da me boli i da imam trudove, da mi mjerimo. Sestra mu je odgovorila da ja to paničarim. Došla je dati meni normabel i rekla da to nije trud ovim riječima: "mala, ti nisi nikad rodila, trud ide od tud do tud (pokazujući gestama), a ne tako". Mislila sam i ja tada već da sam luda.
Predvečer oko 22 sata, poslala sam poruku mojoj ljubavi da me baš jako boli. Sjećam se, stiskala sam se u krevetu i molila Boga da izdržim. U noći, bolilo me jako. Dizala sam se s tokolizom zvati sestru (koja je spavala u svojoj sobici - bila je to starija sestra, ne sjećam se imena) da zove doktoricu i da me boli. Dala mi je normabel i rekla, sad ćeš ti meni zaspati. I zaspala sam. Probudila sam se oko 5 sati ujutro i opet se ustala i plačući rekla da me boli. Izderala se tada na mene rekavši: "ja ti više ništa ne mogu pomoći". Sjetila se zvati spomenutu liječnicu. Napravili su pregled i šokirali se. Otvorila sam se 2 prsta. Doktorica je samo rekla, što ćemo sad. A ja sam zbunjeno pitala, a di je ušće. Sad mi je nacrtala, da je nestalo. Doktorica je odlučila pozvati kola hitne pomoći i prebaciti me u Split.Ta "draga" i nadasve "ljubazna" sestra je rekla: a koga ćemo sad naći, doktorice čekajmo jutro, do 7 joj neće ništa biti. Na moju sreću ipak je došao vozač hitne (slučajno ili ne, bio je to moj rođak).
Prebacili su me u kola hitne pomoći. Poslali su babicu sa mnom u slučaju da rodim u kolima. Liječnica nije išla. Pitam se zašto?! Zar je teško bilo "provozati" se do Splita. Nije bilo ni inkubatora. ZAŠTO NIJE BILO INKUBATORA? Da su moje bebe rođene tada ne bi ni imale priliku živjeti. Dobila sam neke tablete pod jezik i poruku od doktorice (na mobitel od babice): "JESTE LI JOŠ U JEDNOM KOMADU" (baš primjerena poruka za mamu kojoj prijeti porod s 24 tjedna). Pitam se zašto nitko od liječnika nije išao s nama. Kao da sam samo "prebačena" za Split, njima na odgovornost. .
Ja sam u kolima osjetila bebinu glavicu kako se spušta i molila Boga da izdržim. Babica je govorila da to nikako nije dobro što osjećam pritisak "dolje". Preplašena, zvala sam moju sestru u Njemačku da pokušaju naći nekog u Splitu da me dočeka. Da ne budem nevidljiva.
Došla sam u Split u 7 sati ujutro i spremili su me za salu. Rodila sam tog dana u 14 sati. Liječnicu u Splitu su govorili da bi bebe imale malo veće šanse da sam izdržala par dana više na tokolizi. Oni su mi dali prije poroda najveću dozu pokušavajući zaustaviti porod koji je krenuo u Zadru.
Nitko s tog Odjela naše bolnice nije niti nazvao i pitao za njih. Osim babice koja je putovala s nama, hvala joj.
Moj Borna je preminuo nakon tri tjedna. Možda da su trudovi na vrijeme prepoznati, možda bi on bio živ. Možda bi, da nisam bila nevidljiva, ipak spriječili tako rapidno otvaranje. Možda, možda. "Tješim" samu sebe da kad je infekcija u pitanju porod krene. Lakše mi je tako nositi se sa svime što se dogodilo. Ali ipak žao mi je. Žao mi je što nitko nije predvidio da bi mogla roditi s 24 tjedna.
Nakon godinu dana, dolazim na sistematski pregled u bolnicu. Čak je i tehničarka koja nas raspoređuje znala za moj slučaj i smrt bebe. Dakle, znali su.
Ne bih rekla da našim liječnicima fali znanja. Ali rekla bih da im fali osnovnih zaboravljenih ljudskih vrijednosti i iskustva. Trebalo bi saslušati buduću mamu, barem kurtoazije radi. Trebalo bi ponekad biti i znanstvenik i možda pokušati prognozirati tijek bolesti. Trebalo bi se ponekad zapitati, zašto se ovo dogodilo, što je bio uzrok i kakav će biti tijek. Ljudi smo.
Ne prijeti nama opasnost da postanemo robovi nego roboti.
Post je objavljen 18.02.2016. u 21:19 sati.