Marina je shvatila da je trudna, u trenutku kad je on bio tisuću kilometara daleko.
Nije bila spremna na to, i nije njega željela opterećivati s time, jer ionako joj nije mogao pomoći ni na koji način. Odlučila se na prekid trudnoće, jednostavno na prvoj godini fakulteta nije imala drugog izbora.
Osjećala se najosamljenijom osobom na svijetu, na prekid trudnoće je otišla sama, a onda danima nije izlazila iz svog studentskog stana.
Pitanje je koliko bi ta njena odvojenost od ostatka svijeta trajala, da se Josip koji joj je otvoreno davao do znanja da bi želio s njom nešto više od prijateljstva, jednog dana nije pojavio na njenim vratima.
Od njega je svaki dan dobivala pismo, i svaki dan mu pisala, trudeći se da on ne primjeti da se bilo što neobično događa.
S Josipom je svaki dan izlazila, pokazujući mu samo zahvalnost što je bio tu za nju kad joj je bilo potrebno bez suvišnih pitanja. Nije prema njemu osjećala ništa drugo osim zahvalnosti, jer njeno srce je bilo negdje tamo tisuću kilometara daleko.
Onda je jednu večer nakon tipičnog studentskog tuluma, blago pripita i očajnički željna ljubavi i zagrljaja završila u krevetu s Josipom. Ujutro je mrzila samu sebe, gledala je u svom krevetu muškarca koji joj nije značio ništa, dok su joj se suze slijevale po licu, a onda je sjela i napisala mu pismo u kojem mu je rekla da je našla drugog. Jedino utješno je bilo to što on nije znao za trudnoću ni za pobačaj.
S Josipom je bila u vezi nekoliko mjeseci, a onda ga je ostavila, rastali su se mirno bez povišenih tonova, bez strasti, točno onako kakva im je bila i veza, bezlično.
On je za dijete saznao gotovo dvadeset godina kasnije, što nimalo nije umanjio osjećaj gubitka, koji ga je zadesio neslućenom silinom.
Post je objavljen 26.02.2016. u 19:54 sati.