Budim se i iskradam iz stana dok Anita još spava, nisam stigao pošteno doručkovati, zgrabio sam tek jednu bananu i krenuo. Wellington je ujutro, ne biste vjerovali, vjetrovit. Ulice su puste, nedjelja je, tek me prestižu neki ljudi koji također vuku torbe i nekamo žure. Nisu išli na moj bus, ali u ovo doba na ulici su samo oni koji nekamo odlaze. Bus polazi sa željezničkog kolodvora, doubledecker je, no donji je kat rezerviran za tzv. Gold putnike, koji žele više platiti i imaju kožnata široka sjedala, mi obični smrtnici se tiskamo na gornjem katu. Ali zato imamo bolji vidik. ;) Vožnja od Welingtona do Hamiltona traje oko 8,5 sati, s uračunata dva polusatna stajanja, te dvije kratke toaletne pauze od po 5 minuta. Ali, kako rekoh, na Novom Zelandu ćete cestom teško nekamo brzo stići, a i Muijeva riba nije girica. Ima inače još jedna stvar koju sam zaboravio napomenuti kada sam govorio o ljudima koji putuju novozelandskim cestama u sklopu godišnjeg odmora. Oni koji imaju kamper mogu ga zaustviti bilo gdje i prenoćiti u njemu (dok god ne ostavljaju smeće), no ima ljudi koji putuju automobilom, a ne žele platiti smještaj, pa onda spavaju u autu. I to je na Novom Zelandu kažnjivo, s po nekoliko tisuća dolara. Pretpostavljam da je riječ o svojevrsnom reketu ugostiteljâ zamaskiranom u „brigu za sigurnost građana“, ali i Ante i ja smo svjedočili jednom takvom slučaju kada je ono jutro dok smo čekali taksi da nas prebaci do busa za Milford Sound odjednom s druge strane ulice stao neki zaštitarski auto i tip iz njega krenuo detaljno provjeravati jedan parkirani auto. Tada mi je Ante pojasnio tu situaciju. To je posebno glupavo budući da u Queenstownu vlada nestašica smještajnih kapaciteta, tako da je vjerojatno dotični spavač (s kojim ne znamo što je bilo jer je ubrzo stigao naš prijevoz) bio prisiljen spavati u autu, budući da nije nigdje drugdje uspio naći mjesta za odsjesti. Još jedan primjer kako se u zemlji s nominalno slobodnim tržištem ta sloboda primjenjuje samo na to dok trošiš, ali ne možeš slobodno odlučiti ne trošiti.
Krajolici Sjevernog otoka drugačiji su od onih na Južnom, to sada mogu kvalificirano reći. Veća naseljenost prouzročila je pitomiji pejzaž, iako i ovdje ima predjela u kojima vlada divljina, naročito u središnjem dijelu, kao npr. predio koji se naziva „pustinja Rangipo“, smješten istočno od planine Tongariro i njena tri vulkanska vrha. Iako nije riječ o pravoj pustinji, svejedno je posrijedi nenaseljeno područje, vjetrovita visoravan na kojoj ne uspijeva puno bilja, samo niske trave, a tlo se uglavnom sastoji od pepela iz ranijih vulkanskih erupcija. Na južnom se rubu nalazi vojni poligon, na sjevernom jedan od novozelandskih zatvora. Zbog svoje dramatičnosti i neplodnosti, pustinja Rangipo u Gospodaru prstenova je glumila Mordor. Prije nego smo došli do pustinje, kratko smo se vrijeme vozili uz obalu Tasmanova mora sjeverno od Wellingtona, potom kroz pitoma niska šumovita brda s nekoliko klanaca, više-manje prateći trasu pruge Welington-Auckland. Potom izlazimo na Središnji vulkanski plato, te kroz rečenu pustinju dolazimo do jezera Taupo, ali s južne strane. Vozimo se uz jezero, tek tada shvaćam njegovu veličinu, kao i silu koja je morala biti posrijedi da napravi kalderu ovakve veličine. U Taupu imamo samo kratko zaustavljanje radi izmjene putnika, potom krećemo dalje, a vozač nam priopćuje neugodnu vijest – upravo je javljeno da je potres od 5,9 stupnjeva Richtera ponovno pogodio Christchurch. Brzo šaljem poruku Ivanu da vidim što je, on mi šalje slike iz sobe, gdje se vidi da im se malo namještaj prevrnuo, kaže da je pošteno zatreslo i da su izletjeli iz sobe, ali da ne zna ništa o materijalnoj šteti u gradu. Kasnije ću doznati za ono urušavanje dijela stijene u more. Sve u svemu, pobjegao sam na vrijeme. Uvijek se nešto dogodi nedugo nakon što otiđem – bio je onaj napad u Kašgaru, vrućine u Pakistanu (dobro, te su počele još dok sam bio tamo), napad u Jakarti, sad ovo… Javlja se i Anita, pitam ju je li ona nešto osjetila, nije, iako kažu da se osjetilo do Wellingtona. Inače, u Wellingtonu je bio potres i dan prije nego sam ja došao, dakle uspijevam izbjeći sve incidente, valjda neće za kraj erumpirati vulkan u Aucklandu. Ili pasti avion.
Nedugo nakon toga skoro mi s busom doživljavamo nesreću, budući da je neki idiot oduzeo prednost busu uključujući se u promet, srećom se sve završilo malo žešćim kočenjem. Od Taupa se vozimo na sjever, već poznatom cestom do Rotorue. Ja sam veći dio vremena od tih 8,5 sati iskoristio na pisanje, uspjevši završiti tekst nedugo prije dolaska u Hamilton. No prvo imamo u Rotorui pauzu od kojih pola sata, ali kako je nedjelja popodne, većina ugostiteljskih objekata je zatvorena, pa tako nema neke prilike za išta prigristi. Srećom sam imao brunch na prvom stajanju za obrok, uzeo sam pravi engleski doručak, jaja s kobsicama. Jedino što su kobasice bile kranjske. :D Fora je vidjeti to na jelovniku ovdje. U Hamilton naposljetku stižemo oko 5.15 popodne. Grad je prilično pust, a izgleda kao i svi moderni novozelandski gradovi. Ono što ću primijetiti jest da ima puno žicara i prosjaka. Dosad gotovo da nisam vidio prosjake po novozelandskim ulicama, izuzev u Aucklandu i Wellingtonu. No ovdje su me samo dok sam došao do hostela dvojica tipova pitali imam li sitnoga, a i kasnije sam u gradu u večernjoj šetnji vidio još nekolicinu. Jedan me pitao imam li što sitniša, a onda vidjevši moj fotoaparat i hoću li ga slikati. Odbio sam, prvo zato što mi je čudno i pomalo nelagodno slikati prosjaka, a drugo zato što je vjerojatno računao da će tom gestom ispasti simpatičan, pa bih mu ja zbog toga trebao dati koju kovanicu. Hostel u kojem sam smješten je sasvim prosječan, na recepciji je neki stariji Indijac kojeg pitam može li mi pomoći oko izleta sutradan u spilje Waitomo, on mi kaže da se moram obratiti direktno njima, da mi on eventualno može srediti 10% popusta zato što odsjedam u ovom hostelu, ali svejedno ću se morati prijaviti preko njih. Moram si srediti i prijevoz dotamo, navodno vozi Nakedbus, ali moram vidjeti ima li mjesta. Drugim riječima, sve moram sâm istražiti. Nije da to ne znam (uostalom, pa to radim čitavo putovanje), samo bi mi ponekad pasalo da ne moram baš sve sâm raditi, nego da npr. ovako velim nekomu na recepciji, oni mi srede aranžman, a ja mogu malo šljakati na autopilotu. I ja se katkad umorim. No ovdje toga neće biti. Dapače, već vidim sličnu stvar kao i kod onog Tonganca na aerodromu u Sydneyu – to je tvoj problem i ja s tim nemam ništa. I to je naravno logično u redu, samo što smo mi Balkanci naviknuti (a bogme je i u drugim zemljama na mom putu to često bio slučaj) da će netko napraviti i puno više nego što mu je dužnost, iz čiste uslužnosti. Indijac me odvodi u sobu, opet šesterokrevetni dorm, opet bez prozora. Jedina dobra stvar je da sam sâm u sobi, pa se mogu malo više raskomotiti. Dajem se u potragu za prijevozom, Intercity ne vozi do Waitoma, dakle doista ovisim o Nakedbusu. A oni imaju mjesta u sutrašnjem busu u 9.40. Povratak je u 5.30. Cijeli dan, praktički. Sad je sigurno da ostajem dvije noći ovdje (rezervirao sam i platio samo jednu, jer nisam znao što će biti s Waitomom), pa to javljam Indijcu na recepciji. Ujedno ga pitam i što onda s onim popustom. Daje mi letak, na koji lupa žig hostela, njega moram pokazati prilikom kupovine ulaznice. Na letku piše da se potrebno predbilježiti, pa ga pitam znade li možda nešto o tome, on mi (čitavo vrijeme sa smiješkom) odgovara da treba, da je bio slučaj neke cure koja se nije predbilježila pa ju nisu pustili unutra, i da bi se to moglo dogoditi i meni ako se ne predbilježim. Ali da se on nada da neće. Uh, sad mi je lakše, njegova nada mi jako puno pomaže oko toga. Na letku postoji broj za predbilježbe, ali nedjelja je popodne, nema sigurno nikoga u uredu. Ima i internetska stranica preko koje se moguće predbilježiti, ali kasnije ću doznati da nije moguće za idući dan, nego minimalno 2 dana unprijed. Ali sam barem doznao da ture u jednu od triju spilja idu redovno cijeli dan, tako da vjerujem da za nju nije potrebna predbilježba, da će mjesta biti. A za ostale dvije vidjet ću na licu mjesta, sasvim sigurno idem tamo, pa ću se raspitati. Odlazim u šetnju. Hamilton je inače grad koji navodno ima najveći broj restorana po glavi stanovnika na Novom Zelandu, iako mi nije jasno zašto, s obzirom da nije nešto osobito atraktivan grad. Mislim, OK, ima lijep botanički vrt, a kroz centar grada prolazi rijeka Waikato, ali sve u svemu, zanimljive stvari obiđu se za možda sat i pol šetnje, ako i toliko. Dilidžan, što reći. Osim prosjakâ, nalijećem i na nekog mladića koji je totalno dezorijentiran, tumara uz rub ceste, ne znam je li pijan ili nadrogiran (možda methom)…čini mi se da je Hamilton nekakvo naličje Novog Zelanda, grad u kojem očito ima podosta socijalnih problema. Pokušat ću malo to istražiti… Večeram u nekakvom tursko-arapskom restoranu, nazvanom Babaganoush, i to tagine (arapsko jelo slično bosanskom loncu, meso kuhano s rižom i začinima u glinenoj posudi, samo što za razliku od bosanskog lonca nije toliko jušno), a za desert puding s datuljama – inače, kad vam Novozelanđani kažu „puding“, to nije žitka masa na koju smo mi navikli, već je riječ o biskvitu, koji se obično jede sa šlagom, sladoledom ili tako čime. Nakon večere vraćam se kući već dobrano opustjelim hamiltonskim ulicama. Očekivao sam da će i noću ulicama vladati nekakav polusvijet, ali grad je jednostavno novozelandski mrtav. Doista, Novi Zeland je država s radnim vremenom. Nakon 6 popodne svi nestaju s ulica. Pa tako i ja nestajem u hostel.
A sad bih ispričao još jednu tragičnu crticu iz novozelandske povijesti koju sam također već više puta usput spomenuo, ali nikad nisam išao dublje u stvar. Riječ je o nesretnom letu broj 901 Air New Zealanda, čija je nesreća 28. studenog 1979. najtragičniji mirnodopski događaj u povijesti Novog Zelanda, budući da s 257 poginulih nadmašuje broj poginulih u potresima u Napieru i Christchurchu. Godine 1977. Air New Zealand uveo je poseban panoramski cjelodnevni let koji je polijetao u 8 ujutro iz Aucklanda, letio prema Antarktici, nekoliko sati kružio iznad Ross Dependencyja kako bi putnici mogli fotografirati krajolik, te bi se potom uputio natrag prema Christchurchu, gdje bi prispio oko 7 popodne, nakon 8630 km leta. U Christchurchu bi imao 45-minutnu pauzu za nadopunu goriva, prije završnog leta za Auckland, kamo bi stigao u 9 navečer. Mjesta u avionu se nikada ne bi u cijelosti popunila, kako bi se putnicima ostavila mogućnost seljenja po kabini radi što boljih vidika. Avion koji je održavao liniju bio je McDonnell Douglas DC-10, a na letovima bi obično bio i neki stručni komentator, pa tako i sir Edmund Hillary, koji je izbjegao ukrcavanje na kobni let zbog drugih obaveza. Što se tiče tog kobnog leta, bio je to prvi antarktički let za pilote Jima Collinsa i Grega Cassina, inače obojicu prilično iskusnih pilota. 9. studenog njih su dvojica pozvana na brifing gdje im je pokazan plan rute prethodnoga leta, predviđenog za 14. studenog (mislim da su se ti letovi održavali svaka dva tjedna, i to samo tijekom polarnog ljeta – jasno, zato što inače putnici ne bi mogli gotovo ništa vidjeti). Problem je bio da je Novozelandska uprava za civilnu avijaciju odobrila drugačiju rutu od one kojom su zrakoplovi u praksi letjeli. Odobrena ruta vodila je preko Rossova otoka, iznad vulkana Mount Erebus, visokog 3794 metra. No zrakoplovi su obično letjeli rutom koja je prolazila kroz širok zaljev McMurdo, oko 43 km zapadnije od Erebusa, budući da je ta ruta omogućavala da se avion spusti bliže tlu (čak ispod 1000 metara) i tako putnici dobiju bolji vidik. Ta je ruta bila unesena i u navigacijski sustav zrakoplova i ona je predstavljena pilotima na brifingu. Leslie Simpson, pilot koji je upravljao letom 14. studenog, a koji je također bio na brifingu 9. studenog, nakon svoga je leta uočio na topografskoj karti diskrepanciju između dviju ruta i upitao što je s tim. Uslijedila je promjena u navigacijskom kompjutoru Air New Zealanda, u koji je unesena ruta kroz zaljev McMurdo. To je napravljeno u 1.40 ujutro prije polijetanja kobnog leta. Ujedno nitko o toj promjeni nije obavijestio pilote. Da stvar bude još gora, plan leta koji su piloti dobili i unijeli u navigacijski sustav zrakoplova nije bio isti onaj koji im je dan na brifingu – nego onaj koji je odobrila Uprava za civilnu avijaciju, tj. onaj koji je značio let preko Erebusa i zahtijevao visinu leta iznad 4000 metara. Pogreška pilotâ bila je što nakon unosa koordinata nisu provjerili plan leta na topografskoj mapi – što je recimo napravio Simpson i tako otkrio pogrešku. Nakon 4 sata leta, avion je bio na 68 km od baze McMurdo. Tamošnja kontrola leta, koja je također vjerovala da avion slijedi uobičajenu rutu kroz zaljev McMurdo, dopustila im je spuštanje na 3000 metara i nastavak leta vizualnom kontrolom. Collins, koji je vjerovao da se avion nalazi iznad Rossova ledenog šelfa, najavio je potom spuštanje na 610 metara i prebacio na autopilot. Pred avionom se nalazio sloj niskih oblaka koji je sa snijegom prekrivenim obroncima Erebusa tvorio tzv. sektorsko stapanje, pojavu koju je u to vrijeme razumjelo malo pilota, čak i onih koji su bili iskusni u polarnim letovima. Riječ je o situaciji kada uslijed vremenskih uvjeta dolazi do gubitka horizonta, pa promatrač ne zna gdje prestaje tlo, a počinje nebo. Zbog opskurnosti te pojave, Air New Zealand nije posebno upozoravao pilote na nju, pa tako ni dvojica pilota leta 901 nisu znali da je pred njima sektorsko stapanje, te da umjesto da gledaju u površinu Rossova ledenog šelfa na prilazu zaljevu McMurdo zapravo lete direktno u planinu. U 12.49 sati po lokalnom vremenu (1 sat iza Novog Zelanda, koji je u tom času bio na ljetnom vremenu) oglasio se sustav upozorenja na približavanje tlu, te je Collins naredio zaokret s kursa. No više nije bilo vremena – 6 sekundi kasnije zrakoplov se zabio u planinu, na visini od samo 447 metara. Avion se pri udaru raspao, a svih 237 putnika i 20 članova posade poginuli su na licu mjesta. Bila je to prva nesreća Air New Zealanda, i odmah četvrta najgora svih vremena (danas je 18.). Zanimljivost je da je, iako su tijela putnika bila vrlo teška za identificirati (na kraju je 16 tijela ostalo neidentificirano, a 28 ih nije ni pronađeno), u olupini pronađen velik broj funkcionalnih filmova iz fotoaparata, koji su pomogli pri analizi završnih trenutaka leta, kao i vremenskih uvjeta koji su vladali. Akcija skupljanja tijela trajala je više tjedana, u teškim uvjetima zbog izoliranosti terena, a dodatan su problem predstavljale ptice koje se nazivaju skua (slične galebovima) koje su se počele gostiti ostatcima putnikâ, a tim patologâ ih nikako nije uspijevao otjerati. Najveći je pritisak vršio Japan, budući da su čak 24 putnika bili Japanci.
Iako je istraga isprva svu odgovornost za nesreću prebacila na pilote, nakon apela javnosti slučaj je istražio sudac Peter Mahon, koji je pokazao da je jedina greška pilotâ bila ta da su slijepo vjerovali vlastitoj kompaniji i nisu dodatno provjerili plan leta. Pilotsko nepoznavanje fenomena sektorskog stapanja također je odgovornost kompanije. Mahon je otišao čak toliko daleko da je smatrao da je zataškavanje informacija u prvoj istrazi (koja je okrivila pilote) bilo posljedicom zavjere uprave Air New Zealanda kako bi se s njih skinula sva odgovornost. Izraz „orkestrirana litanija laži“ koji je Mahon upotrijebio postao je uzrečicom u novozelandskom govoru. No upravo zbog te tvrdnje o zavjeri, Air New Zealand je uložio žalbu na zahtjev da pokrije pola troškova Mahonove istrage, iako dio o njihovoj odgovornosti nisu doveli u pitnje.
Nesreća je bila težak udarac za avione DC-10, koji su već imali nekoliko smrtnosnih nesreća prije toga. Isto tako, Air New Zealand je trajno obustavio svoje antarktičke letove, a iduće je godine to učinio i Qantas. Olupina zrakoplova još se uvijek nalazi na Erebusu, a kada razina snijega na planini opadne, vidljiva je iz zraka. Iznad Scottove baze na Antarktici postavljeno je spomen-obilježje u obliku drvenog križa, nekoliko godina kasnije zamijenjeno aluminijskim, jer se prvotni križ raspao. 2010. pored njega je postavljeno i obilježje u obliku korua (pužoliki oblik koji oponaša oblik lista paprati koji se otvara, čest u maorskoj simbolici, kao i amblem Air New Zealanda) koje je svojevrsna kapsula koja sadržava pisma bližnjih poginulima. Spomen obilježje za neidentificirane i nepronađene putnike nalazi se na groblju u Aucklandu, a pored je drvo japanske trešnje, kao sjećanje na japanske putnike.
A ja ću u svojoj rekapitulaciji spomenuti zemlju koja također na ovom mom putu ima veze s avionima, budući da sam tamo morao odustati od svoga principa suočen s nepostojanjem brodske veze. Istočni mi je Timor, iako najsiromašnija država na mom putu, ostavio u konačnici sasvim solidan dojam. Istina, čitavo vrijeme u njemu proveo sam u Diliju, koji nije baš neki preludi grad, ali moram priznati da sam očekivao ili neku sumornu trećesvjetsku zemlju s očajnim siromaštvom, ili pak kopiju Indonezije, barem što se mentaliteta tiče. Srećom, nijedno se nije pokazalo točnim. Istočnotimorci jesu siromašni, ali to se siromaštvo nije toliko vidljivo kao recimo u Indiji, ili čak i Kambodži. Osjeća se neki optimizam, ljudi su opušteni, gledaju svoja posla i nije im prva briga dosađivati turistima, čak su i Indonežanima oprostili za ono što su im radili…pravi flegmatici. Provincija, ono što sam vidio na putu od granice do Dilija, izgleda vrlo siromašno, ljudi žive u kolibama s krovom od lišća, tek se tu i tamo ukaže neka oronula portugalska kolonijalna zgrada… Priroda je lijepa, iako malena država, Istočni Timor nudi raznolikost pejzaža, od pješčanih plaža do visova središnjeg gorja, gustih tropskih šuma, jezera i brzih planinskih rijeka… Treba se naravno čuvati morskih krokodila, ali mislim da je Istočni Timor jedna od onih spavajućih destinacija koje su najljepše upravo u ovo vrijeme, bez prevelike navale turista, iako bi turistički novac Timoru itekako dobro došao. Premda mi i opet, kao i za Vijetnam, ostaje ono pitanje „je li mi se ta država svidjela zbog sebe kao takve, ili zbog kontrasta s onom državom prije nje?“. Na to pitanje nemam drugog odgovora nego da ga ponovno posjetim i provjerim. Vijetnam sigurno hoću, a nadam se i Istočni Timor. Treba malo izvidjeti i izvan Dilija. Iako to naravno nosi probleme s nerazvijenom turističkom infrastrukturom, ali nadam se da će mi se na tom putu netko i pridružiti, pa će mi biti lakše podnositi te frustracije nego samomu…
Obrigadu Timor Lorosa'e!/Obrigado Timor-Leste!
Post je objavljen 15.02.2016. u 12:36 sati.