Teško mi je pričati o tome bilo kome. A uz to me i sram pričati o tome. Sram me priznati da još uvijek postoji nada u meni iako nade nema. Sama sebe mučim već neko duže vrijeme. Već godinu i pol se mučim. Kada je krenulo, mislila sam to je to. Našla sam savršenu osobu s kojom mi je predivno, s kojom mi je zabavno, s kojom se smijem, družim, gledam najgluplje filmove koje nađemo, urlam od smijeha na gluposti na youtube-u, idem van, jedem burek, spavam, pričam satima o životu, glazbi, knjigama, politici, rasizmu, vjeri, svemu što nam padne na pamet. Pronašla sam osobu kojoj sam se otvorila i koja se otvorila meni. No ta osoba gotovo godinu dana nije mogla izabrati. Izabrati između mene, bivše i svih ostalih. Nadala sam se da će doći tren u kojem će odabrati mene. Tako dugo dok nisam shvatila da nema smisla čekati i da moram krenuti dalje. Svaki put kada bih krenula dalje, ON kao da je znao da odlazim, pojavio bi se i dao mi razloga da ostanem još malo. I tako u krug. Sve do trena kada sam shvatila da to nije zdravo za mene i da se moram maknuti. Tada sam se počela gubiti. Sjećam se još uvijek njegovih riječi. "I šta sad? To je to? To je kraj? Ne možeš me ni pogledati u oči?" Došla sam doma od njega i plakala ostatak noći. Ne zbog njegovih riječi. Ne zbog toga što sam otišla, ne zbog toga što sam znala da nikada neće odabrati mene. Nego zbog toga što sam shvatila da sam otišla od osobe koju sam prije svega smatrala prijateljem, od osobe kojoj sam mogla doći u 4 ujutro kad ne mogu spavati, u pidžami, bez šminke s kosom podignutom u neuredan rep, osobi koja bi mi čak i tad rekla da sam najljepša. Shvatila sam da sam otišla od jednog dijela sebe. Jer ON je to postao. Postao je dio mene za koji sam znala da će biti teško zaboraviti.
Tu je sve krenulo. Počela sam bježati. Bilo mi je nebitno s kim sam i zašto sam. Bilo mi je samo bitno da nisam sama. Kada bi mi se netko i pokušao približiti, upoznati me, pobjegla bih prije nego bi mu uspjelo. Bojala sam se. Bojala sam se da će kad me upozna i shvati me pobjeći, bojala sam se da će me povrijediti. A osim toga, smatrala sam da nema smisla puštati bilo koga blizu kad nitko nije ON. Bježala sam i bježala, uporno sam odlazila u ruke ljudima kojima je bilo dovoljno da znaju moje ime i da me prepoznaju na ulici. Osobe koje se nisu trudile približiti mi se. Počela sam pušiti, izlaziti svakodnevno, družila se s razno raznim ljudima, dolazila doma ujutro u raznoraznim stanjima i opravdavala se riječima "mlada sam, u najboljim sam godinama života, treba iskoristiti ovo vrijeme, kada ću ako ne sad?" A nisam shvaćala da bježim. Bježim od njega, bježim od sebe, bježim od njega u sebi. Prestala sam se smijati. Za osobu za koju su svi uvijek mislili da je najsretnija osoba na svijetu i nema nikakvih briga i problema u životu jer se neprestano smije, to je velik šok. Ne sjećam se kada sam se zadnji put nasmijala iskreno, onako od srca, bez nekog posebnog razloga već samo zato što sam sretna i što mi je lijepo. Zaboravila sam kakav je to osjećaj.
Taj moj bijeg me dovodio u razno razne situacije. U izlaske koji bi se pretvorili u direktan odlazak na posao ili na kavu ili na 5 aftera za redom. Na izlaske po tjedan, dva, bez pauze. Na ljude koji možda nisu dobri za mene. I kada sam pomislila da sam zaboravila i da je napokon sve gotovo, smirila sam se. I dalje sam izlazila i dalje sam radila sve što i prije. A nisam shvaćala da i dalje bježim. Mislila sam da nikada neću upoznati osobu koja će mi se svidjeti i koju ću pustiti da me upozna i da mi se približi. Mislila sam da nikad više neću upoznati osobu s kojom ću se smijati kao s njim. Mislila sam da nikada neću ponovno osjetiti takvu radost iako imam ispite i obaveze i probleme.
I onda se dogodio izlazak. Dan kada nisam htjela nikuda ići no nešto u meni je vikalo da odem. I otišla sam i namjeravala sam rano otići doma. No nešto je govorilo da ostanem. I ostala sam. I upoznala sam ga. Upoznala sam osobu koja mi se javila odmah sljedeći dan. Osobu koja je na svaku svoju poruku na koju nije primila odgovor, poslala još jednu. Osobu koja se trudila razgovarati sa mnom. I izašla sam s njim. Dugo mi je trebalo da odlučim otići. Prijateljima je dugo trebalo da me uvjere da idem jer nemam što izgubiti. I otišla sam. Izašla sam iz stana bez ikakvih očekivanja i misli. Otišla sam da pobjegnem još jednom. A onda kada sam se vratila doma sam bila u šoku. Bilo mi je lijepo. Smijala sam se i uživala. Nakon dugo vremena sam s nekim uživala i nisam mislila na NJEGA. Naša druženja su se nastavila. Viđali smo se, čuli smo se, provodili zajedno kvalitetno vrijeme, radila sam s njim, pustila sam ga da mi se približi. Počeo mi se sviđati. A onda sam shvatila nešto. Nasmijala sam se dok sam bila s njim. Nasmijala sam se bez razloga prvi put nakon drugog vremena. I on je to primjetio i prokomentirao je da je to prvi put da vidi da se smiješim otkad smo se počeli viđati. I tada sam shvatila da mi odgovaraju ti trenuci jer sam sretna i zaboravim na probleme, ne mislim uopće na NJEGA. No u jednom trenu moja negativno isprogramirana glava je shvatila da ako mu ne dam dovoljno jasno do znanja da mi je lijepo s njim i da volim provoditi vrijeme s njim, da će on otići. S obzirom na to da je izašao nedavno iz duge veze i da još nije spreman vezati se za nekoga, njega je to počelo gušiti. Kada mi je to rekao, shvatila sam što sam napravila. U trenu kada sam odlučila da ne želim opet pobjeći sam postigla da možda on ode od mene, da on pobjegne.
Razmišljala sam nakon razgovora jako puno. Shvatila sam da sam bježala. Napokon sam samoj sebi priznala da sam bježala i da ne želim više bježati. Shvatila sam da se još uvijek nadam da će ON iznenada doći na moja vrata i reći da mu je žao, reći da želi da probamo, ovaj put zaozbiljno. Bez bivše, bez drugih cura, bez upletanja bilo koga drugog, jer mu je stalo. Čekam da dođe poruka, poruka od njega. Znam da nikad neće doći, no i dalje čekam. I dok čekam, nisam u stanju vezati se za bilo koga drugog,m no istovremeno ne želim više bježati.
No problem je što dečko kojeg sam upoznala i kojeg sam pustila da mi se približi sad vjerojatno prolazi fazu koju ja želim završiti. I bojim se da će pobjeći. Ovaj put ne ja od nekoga, već netko od mene. A nisam sigurna da sam spremna za to... Želim se nastaviti smijati. Želim prestati očekivati dan kada će se ON pojaviti na mojim vratima, želim biti sretna.
Post je objavljen 14.02.2016. u 17:20 sati.