Bio je dolje u dnu ulice taj starac, nalaktio se na ogradu dvorišta pred kućom i promatrao prizor.
Kako skačem lijevo-desno, vrtim se u mjestu i plešem, vitlam vestom po zraku, bacam vestu na cestu,
trčim natrag po vestu pa opet njome mašem oko glave. Saginjem se pa otresam kosu, trčim prema njemu pa se vraćam po odbačenu torbu, skupljam ispale stvari iz torbe svejednako mašući i vestom i kosom i rukama oko sebe, pa opet trčim naprijed ulicom čudnovato poskakujući.
Nije mi baš bio dan za razgledavanje pokrajnjih vrtova i dvorišta, ali unatoč razumljivoj žurbi nisam mogla ne primijetiti čak i u trku interes na njegovom licu. S obzirom na godine, najvjerojatnije ga vid više ne služi dovoljno dobro da bi mogao uočiti sićušne letjelice na tolikoj udaljenosti, čak iako su bile u roju. U svoj panici koja me natjerala u bijeg, ipak sam u trenu shvatila da taj gospodin vidi samo mene i moje više nego čudno ponašanje. Nije ništa rekao dok sam se već približavala njegovoj kući, ni dok sam prolazila, samo me promatrao bez riječi. Ja se pak ne mogu načuditi svojoj taštini koja me uz sav strah od opasnosti za leđima mi, natjerala u posramljenost pred neželjenom publikom mojeg slučajnog igrokaza. A što li je mogao misliti? Stvarno, što? Nikad neću saznati, ali onako prolijećući kraj njegove ograde pokušala sam se nekako opravdati, zaštiti valjda svoj ugled, lik i djelo..., pa sam kratko prozborila u prolazu, nastojeći mu koliko su to prilike dopuštale uputiti što značajniji pogled:
- Ose!
Nepromijenjenog izraza lica, mirno mi je odgovorio:
- Dobar dan, dobar dan.
Post je objavljen 13.02.2016. u 23:56 sati.