Opet sam te zamišljao, ispočetka, ali jako slično, uvijek se promijeni samo poneki detalj, boja majice ili pomak ramenima. Dodir tvojih slatkih prstića uvijek ostaje isti. I onaj glupi osjećaj da vrijeme nema nikakve veze s tim. Opet me nešto tjera da se samokažnjavam toliko dugo dok ne ostanem bez zraka, pa onaj udah na kraju djeluje kao borba za život, a pogled pretvori u dvije slučajne mrlje.
Osjetim tvoj miris i čujem tvoj smijeh, onako maglovito, nikako sasvim siguran želim li pamtiti ili zaboraviti?! Ponekad me rastrga sjećanje u milion dijelova i užasnut uranjam u crnilo, nesposoban pomaknuti makar i jedan dio tijela. Ponekad mi to isto sjećanje izmami osmjeh na lice i neku patetičnu misao kako je vrijedilo... Češće je tamno i onda još tamnije i tamnije od noći, čak i u sunčanim jutrima nisam siguran jesam li otvorio oči ili se noćna mora nastavlja. Nema kraja....
Pitam se što radiš i onda izmišljam tvoje dane... Vadim djeliće sjećanja i slažem mozaik, posve siguran da se ništa nije promijenilo od kada smo "umrli". Još uvijek svaki dan radiš, svaki dan osim poneke subote... još uvijek ispijaš kavu na istom mjestu... odlaziš iz ureda 5 minuta nakon 16 sati ili 18,ovisi o smjeni... Uglavnom si sretna i nasmijana. Zamišljati tvoje vikende nekako je najgore..... Nedostaješ mi neopisivo,tvoje usne,tvoj zagrljaj,tvoji prsti,ma tvoje sve.... Želim te stvarno vidjeti,čuti,osjetiti,vidjeti tvoj osmjeh...
Opet ostajem bez zraka. Nije slučajno. Izmišljene slike postale su prestvarne....
Hoću li do kraja moći živjeti od samo te jedne jedine priče?
Post je objavljen 13.02.2016. u 10:28 sati.