Hostel u kojem odsjedam u podrumu ima, kako rekoh, tapas bar, no iako sam malo otegnuo spavanje i iz sobe izašao oko 10 sati, on još ne radi. Stoga ću za doručak otići malo niže, u jednu pekaru-slastičarnu, te se ondje instalirati i pisati čitavo jutro. Tek oko 2 sata krećem u šetnju Nelsonom, točnije onime što se nalazi uokolo njega, budući da je sâm grad relativno malen i uglavnom sam ga obišao prethodnog popodneva. Cilj mi je popeti se na brežuljak odakle puca pogled na središte grada, a na istom tom brežuljku je i oznaka središta Novog Zelanda.
Nelson (maorski Whakatk) ima oko 50 000 stanovnika i najveći je grad na sjeveru Južnog otoka. Leži na obalama Tasmanova zaljeva, točnije one lagune koja je nastala odvajanjem pomoću 13 km duge prevlake Boulder Bank. Zajedno sa susjednim Richmondom čini 9. najveće urbano područje na Novom Zelandu, a poznat je po svojoj umjetničkoj sceni, kao i po tome što je najsunčaniji grad na Novom Zelandu. Interesantno je da zapravo leži malo sjevernije od Wellingtona. U prošlosti su ga nazivali i „Napuljem juga“. Područje oko Nelsona bilo je među prvim područjima koja su naselili Maori, pred 700-tinjak godina. Europsko naseljavanje započelo je planskim otkupom zemlje od Maorâ, koji je provodila Novozelandska kompanija, potom tu zemlju skuplje preprodajući kolonistima. Razlika u cijeni trebala je pokriti troškove prijevoza i izgradnju javnih zgrada i infrastrukture. No u predviđenom razdoblju prodana je samo trećina zemljišta. Unatoč tomu, Kompanija je nastavila s planovima naseljavanja, te su brodovi isplovili iz Londona ujesen 1841. Dolaskom na Novi Zeland utvrdili su da im novi generalni guverner William Hobson neće dopustiti da na svoju ruku otkupljuju zemlju od Maorâ (naime, Novozelandska kompanija nije prodavala točno određenu zemlju, već se kupovala površina, a sad gdje, to je tek trebalo odlučiti po dolasku na Novi Zeland), ali im je ipak nakon nekog vremena dao dozvolu da istraže zemljište uokolo Tasmanova zaljeva. Lokacija na kojoj je sagrađen Nelson pokazala se najprikladnijom jer je imala najbolju luku, no nedostatak je bio manjak obradive zemlje – manje od trećine onoga što je Kompanija planirala (ali ionako su prodali samo trećinu zemljišta, pa je onda to tu negdje). Za 800 funti kupljeno je ne točno definirano zemljište od Maorâ, uslijed čega će kasnije doći do problema s vlasništvom. Prva su tri broda stigla u luku u studenom 1841. Tijekom 18 mjeseci stiglo je ukupno 18 brodova s oko 3300 ljudi. Naselje je službeno utemeljeno 1842. i dobilo je ime po admiralu Horatiu Nelsonu, a mnoge će ulice u gradu dobiti imena po lokalitetima vezanim uz Nelsonov život. No nakon kratkog razdoblja napretka, nedostatak zemljišta i kapitala uzrokovao je krizu, te su radnicima smanjene plaće, a mnogi su obrtnici i radnici napustili novonastalu koloniju – oko četvrtine njih u prvih 5 godina. Stoga je Novozelandska kompanija bacila oko na plodno zemljište uz rijeku Wairau, jugoistočno od grada. Tvrdili su da zemljište koje su kupili od Maorâ obuhvaća i to područje, no Maori se s time nisu slagali i rekli su da će se suprotstaviti bilo kakvim pokušajima nasilnog prisvajanja zemlje – nešto što su kolonisti upravo nedugo zatim i pokušali, pri čemu su dvadeset dvojica izgubila život. Vladina je istraga dala Maorima za pravo, a kolonisti su otada živjeli u strahu da će Maori napasti i sâm Nelson, tako da su oformili vlastitu miliciju. 27. rujna 1858. Nelson je proglašen gradom, drugim na Novom Zelandu nakon Christchurcha. Odnosi s Maorima su se popravili, grad je sačuvan i danas ga se smatra jednim od najugodnijih mjesta za život na Novom Zelandu, zbog ugodne sunčane klime i lijepog prirodnog okruženja, s čak trima nacionalnim parkovima. To je pomalo čudno, s obzirom da leži nedaleko ulaza u vjetroviti Cookov prolaz, ali činjenice tako kažu. Grad je značajan i po tome što je u njemu 14. svibnja 1870. odigrana prva ragbijaška utakmica na Novom Zelandu. Nelson je inače najveća ribarska luka na Novom Zelandu, a ovdje se nalazi i sjedište već spomenute Talley's Group, ribarske i poljoprivredne kompanije koju je osnovao Ivan Talijancich. Po gradu se može vidjeti velik broj Jaguara, budući da se ovdje svojedobno nalazila i tvornica koja ih je sklapala – danas Novi Zeland više nema automobilsku industriju, što znači da se svi automobili dovoze kontejnerima. I ne samo automobili, nego i kamioni. Ali i masa druge robe – ne treba zaboraviti da je ovo udaljeno otočje, s najbližim kopnom 1000 km sjevernije. U Nelsonu je inače djelovao i zlatar Jens Hansen, porijeklom Danac, koji je za potrebe snimanja serijala Gospodar prstenova izradio čuveni prsten. Nažalost, kako je umro nekoliko mjeseci nakon toga, nije nikad doživio da vidi kako njegova kreacija izgleda na filmu. Čuveni natpis na tengwaru nije ugraviran na prsten, već je naknadno dodan u kompjutorskoj animaciji. Bezveze (iako zapravo logično, budući da ni po priči nije vidljiv cijelo vrijeme).
Centar Novog Zelanda smješten je na brežuljku istočno od centra grada, a do njega se dolazi poprilično strmom serpentinastom stazom. Vrh je gola glavica, na kojoj je smješten spomenik u obliku magnetske igle. S brežuljka puca prekrasan panoramski pogled na centar grada i luku, te na drugu stranu na brda i doline istočno i jugoistočno od grada. Naravno, kako to obično biva, to nije pravi geografski centar, već se ovdje nalazila središnja državna točka za triangulacijska mjerenja, iz koje su izvođena sva ostala mjerenja u susjednim regijama. No za razliku od recimo nultog kilometra, koji doista može biti bilo gdje u nekoj državi, stvarni se geografski centar Novog Zelanda ne nalazi toliko daleko od rečene točke – kojih 35 km jugozapadnije od Nelsona. Kada kažem „Novi Zeland“, onda ovdje mislim na tri glavna otoka i još manje otoke u neposrednoj blizini – isključeni su subantarktički otoci i otočje Chatham, a mislim i Kermadec. S te se glavice, nakon što sam poslikao panoramu grada poda mnom, uočivši opet karakteristični pravokutni raster, pravu (ne)veličinu grada, te razliku u boji vode u moru i laguni, otpućujem duž čitavog tog brda koje s istočne strane omeđuje centar Nelsona (zapravo bi se moglo reći i čitav grad), kroz nekoliko ograda koje su ovdje postavljene zbog ovaca koje tu slobodno pasu (i prilično su oštra upozorenja vlasnicima pasa koji ih misle pustiti da ovuda trče – kaže „ako vaš pas napadne ili uznemirava neku od ovaca bit će uništen“, točno taj izraz), pa potom opet serpentinama kroz gustu i hladovitu crnogoričnu šumu sve do podnožja, gdje se nalazi Founders Park, koji zapravo nije park u smislu zelene površine s drvećem, već „tematski park“ u kojem ima nekoliko zgrada u stilu ranih doseljenika u ovo područje, u kojima su smještene razne umjetničke i obrtničke radionice, a dodatne atrakcije su vlastita organska pivovara, pekara i mala željeznica koja vozi kroz park – inače jedina željeznica na području Nelsona, koji je uz Taupo i Queenstown jedini veći novozelandski grad koji nije uključen u željezničku mrežu. Pored se nalazi i japanski vrt Miyazu, nazvan po gradu u Japanu koji je grad prijatelj Nelsona. No park je otvoren do pola 5 (sada je malo prije 5), a i naplaćuje se ulaz. A to znači da se komotno mogu vratiti u grad i još malo prošetati uokolo, jer time u stvari nemam što drugo za vidjeti. Zapravo, jedna stvar koju sam primijetio na ovom putovanju je taj zamor koji nisam imao kada sam slagao itinerer, jer mi je tada, čitajući članke na Wikitravelu i Wikivoyageu svaki od tih gradova izgledao zanimljivo, dijelom i zato što je još uvijek bio nestvaran i dalek, i želio sam ih sve detaljno proučiti. A sada se suočim po dolasku u svaki od njih s tim osjećajem „što ovdje STVARNO vrijedi vidjeti?“. Vrijeme je definitivno za predah, katkada imam osjećaj da grad najbolje razgledam kada sam drugi put u njemu, onda se već mogu orijentirati, obično sam glavne atrakcije već pregledao, mogu tražiti skrivene zakutke… Ništa, za koju godinu ću ovo morati ponoviti. :D A na ovom mi je putu do kraja ostao tek još jedan novi grad…
Ručao sam u njemačkom restoranu (da, pripremam se za Maximillian :D ), namaz od sira sličan liptaueru, svinjski šnicl sa špeclima, umakom od gljiva i crvenim zeljem, te za desert sladolednu tortu. I njihovu domaću pivu. Nijemaca inače ima dosta na području Nelsona, riječ je uglavnom o luteranima, uz nešto malo bavarskih katolika – štoviše, to je najveća njemačka etnička zajednica na Novom Zelandu. Nakon ručka još se malo šećem prema jugozapadu, u nekakvoj sam idealnoj slici mislio otići poslikati plažu Tahunanui, ali budući da je plaža daleko, a kupati se sigurno neću (na Novom sam Zelandu samo umočio noge na Waihekeu, u Napieru i u jezero Wakatipu – svugdje je bilo jezivo hladno), odustajem i od toga. Jedina stvar zbog koje će mi biti žao jest da nisam otišao provjeriti Hansenovu zlatarnicu (koja je na istom trgu gdje je i moj hostel), te uslikati prsten za koji pretpostavljam da ga imaju negdje izloženog. Dan završavam čašom cidera s dodatkom šumskog voća u podrumskom baru, te se potom još malo muvam po hostelu, pa odlazim ipak još nešto prezalogajiti u obližnji pub… Osjećam se pomalo kao u onim zadnjim danima ljeta na moru (ako recimo negdje imate kuću, pa ste tamo veći do ljeta) – svi su već otišli, a vi imate još nekoliko dana koji vam postaju sve dosadnijima. Nije mi Novi Zeland dosadio, nego nekako u umu već privodim ovo putovanje kraju. Ušao sam u zadnjih tjedan dana na putu, sutra se vraćam na Sjeverni otok, deset i pol mjeseci se bliži kraju… Mnogi su mi komentirali kako je brzo prošlo. Meni nije. I to je zapravo dokaz one hipoteze koju sam iznio na samom početku puta, kako vrijeme subjektivno sporije teče ako su vam dani nabijeni događajima i dinamikom. Čini se da je za mene dinamika uglavnom jenjala po dolasku u Australiju, jer su mi ta zadnja dva mjeseca na putu prošla mnogo brže od ostalih. Ili su zapadne zemlje jednostavno predosadne, sa svojom uređenošću i predvidljivošću. :D A možda je to i zato što vam se za naporne i manje ugodne stvari čini da dulje traju. Tko će ga znati… Ajmo na rekapitulaciju.
Malezija mi je prošla u magli. Nije ono što mislite, sjećam je se jako dobro, samo me ta nesretna izmaglica pratila od Penanga do Johora, tek povremeno propuštajući sunce. U Maleziji sam se vratio među muslimane, ali uz poprilično etničko šarenilo. Pisao sam o kompliciranim etnosocijalnim odnosima koji otežavaju situaciju u ovoj inače vrlo prosperitetnoj zemlji. Prednost demografskog šarenila bilo je svakako bogatstvo kuhinje – malezijska mi je kuhinja, unatoč ljutini, ostala najupečatljivijom na putu, kako zbog bogatstva, tako i zbog cjenovne pristupačnosti. Gradovi – tako-tako. Georgetown i čitav Penang mi se jako svidio zbog kolonijalne arhitekture, isto tako i Malaka. Taiping i Ipoh bi bili obećavajući gradovi da je vrijeme bilo ljepše. Klang i Johor Bahru su bili osrednji, a Teluk Intan i Muar sam mogao i komotno propustiti. Kuala Lumpur mi je ostao u lijepom sjećanju zbog Mire koji me ugostio, vjerojatno bih ga bitno drugačije doživio da sam bio u nekom hostelu. Također sam zahvaljujući Miri dobio bolji uvid u malezijsko društvo nego što bih ga dobio od bilo kojeg Malezijca, jer bi njihov stav nužno bio obojan perspektivom etničke skupine kojoj pripadaju. Malezija mi je dala uvid u to kako dobar standard ne može ukinuti etničke tenzije (što smo uostalom vidjeli i prilikom raspada Jugoslavije), a sve to isključivo radi jednog cilja – da se vladajuća politička struktura održi na vlasti na kojoj je već 60 godina. Tragično je vidjeti kako taj isti narod kojemu se oduzima (jer, budimo realni, nisu svi Malajci uhljebi, siromašni neobrazovani seljaci to ne mogu biti, ali i oni su glasačka mašinerija) brani te lopove samo zato što im oni serviraju ono što ovi žele čuti („UMNO je stranka koja je stvorila Maleziju, Kinezi su najveći neprijatelji Malezije, oni su međusobno umreženi i rade samo za vlastitu dobrobit“ – a tko vam onda puni proračun?; svaka sličnost s jednom omanjom državom na obali Jadrana kojoj ime počinje s H je sasvim slučajna). Nestanu milijarde iz državnog fonda i nađu se slučajno na premijerovu osobnom računu, a on kaže da je u pitanju donacija…pa kad krene istraga o tome nekoliko uključenih dužnosnika doživi sumnjive nesreće… Tako se to radi u Aziji, tu srećom još kaskamo, ali čini se ne zadugo. Ukratko, dojam o Maleziji mogao je biti i bolji da je vrijeme bilo ljepše, itinerer drugačiji, te da nisam čuo sve priče o tome što se krije iza blistavih fasada kualalumpurskih nebodera… Ali, mislim da mi Malezija još duguje i da ćemo se opet sresti…
Terima kasih, Malaysia!
Post je objavljen 12.02.2016. u 05:18 sati.