Sudionici rasprave su Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti, Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti i pjesnik i Ivica Raguž, filozof i teolog. Voditelj diskusije je dominikanac i teolog fr. Frano Prcela, pokretač inicijative dijaloga teologije i umjetnosti
U priopćenju za javnost organizatora Pepelnice umjetnika navodi se kako forum otvorene rasprave na znakovit kršćanski dan početka korizmenog vremena na Pepelnicu želi upozoriti na nužnost i i također uzajamnu korist dijaloga teologije i umjetnosti.
U središtu rasprave bila su pitanja. Što je zapravo umjetnost, a što kič?
Tko odlučuje i što je presudno da se neki umjetnički izričaj prestaje smatrati umjetnošću i dobiva oznaku kiča? Odnosno po kojim tzv. novim kriterijima kič odjednom postaje umjetnost? Koje to praznine želi ukrasiti i popuniti kič i šund, a pred kojim izazovima odsutnosti smisla i uzvišenosti umjetničkog izričaja danas strahuje tzv. istinska umjetnost?
Moj zaključak nakon svega odslušanog - kič je svuda oko nas. Kako kaže Zvonko Maković da je opasniji mentalni kič od predmetnog kiča (predmet možete baciti, ali misao promijeniti baš i ne). Kič je jednoslojan, dopadljiv, kratkotrajan i ne traži rješenje problema. Umjetnost traži rješenje problema i navodi čovjeka na razmišljanje. Mogu li svi biti umjetnici? Baš i ne, i u nedostatku toga da se bude umjetnikom kreće se u potragu za kičom. Umjetnici često rade posebne radove za galerije, a posebne "kičaste" za preživljavanje. Kičeristi su lijeni i poput manufaktura . Umjetnici ne moraju nužno vjerovati u religiju, ali često vjeruju kako bi stvarali kršćanska djela. Danas su mnogi muzeji postali kičasti prostori u koje se ljudi dolaze fotkat, a ne gledati umjetnost."Lijepo je ono što se protivi požudi". Što to znači danas biti subverzivan.
Post je objavljen 11.02.2016. u 21:54 sati.