Praktično je najgore, naravno predvidivo, ovog tjedna prošlo, sutra čak i laganu šetnju do gradske knjižnice planiram. Ima jedna dobra stvar koju sam primjetio, sve me je teže isprovocirati, loše je što je to iz razloga što je sve sve širi krug onih koji mi ništa više ne predstavljaju. No trudim se sve pristojno pozdravljati, kako su to radili Earpovi i Clantonovi međusobno na Divljem Zapadu prije nego što su prvi likvidirali druge, ova zemlja je sve samo ne pitoma. Ipak tješi da mlade frendice čije kretanje pratim po društvenim mrežama žive, jedna noćas spava u Moskvi, druga u Münchenu, fotka iz moskovskog hotela je zbilja lijepa, frendica ne razumije primjedbu jednog od nas starijih vječnih kvaritelja igre, pazi, mogli bi doći noćaš oko tri po tebe i odvesti te u Sibir, jebe se mlade, koji žive na Zapadu, za finese prošlosti i crnohumorne mudrosti, vodka je doduše vjerojatno neće mašiti, ovu drugu mutni Paulaner ili Erdinger, ako ne i neki mutni pratilac.
Opuštam se na netu, preskačem kulturu.