Zašto nisam emigrirao? Zato jer sam manualno nespretan. Jedino znam pisati i predavati. Takvih poput mene ima dosta domicilnih po Kanadi, Australiji i sličnim Mekama i Medinama moje generacije. Smatram da je iracionalno živjeti u Hrvatskoj, ali da postavljam ograde po Kanadi, hm, opasno po mene i po ograde, a i ljude oko mene. To se ne zafrkavam, stvarno sam legendarno nespretan. Iako, čudim se sam sebi, dok nešt zabijam s čekićem, nikad si nisam prst na ruci nabio, iako jednom u srednjoj, odletio mi je na lijevu nogu i prsti su bili natečeni dosta dugo.
Ali činjenica je da prije 35. godine moram sebe prebaciti nekako na Zapad, kako god da znam jer je besmisleno životariti za sitnu pare, žicati novac koji si kao pošteno zaradio i čekati da arhanđeo Mihael siđe s neba i sredi mi neke stvari u životu. Gladan nisam, žedan nisam, imam krov na glavom, izlazim vikendom, nešto raduckam. Uglavno, može se sve to isto reći za prosječnog zatvorenika u nekom slabije čuvanom zatvoru u Hrvatskoj. Doslovce, sve isto vrijedi za mene i zatvorenika u hrvatskom penalnom sustavu, osim što ja barem ne spavam sa 12 ljudi u istoj sobi.
Dok sam bio kao nadobudni mladac u HSP-u, Miroslav Rožić nam jednom objasnio da je situacija u Hrvatskoj kao na splitskom grafitu: Malo nas je, al' smo govna. Kako sam stariji, shvaćam da mudrost splitskog grafitera stvarno vrijedi, ne poznajem nijedan ogavno autodestruktivan narod kao što su Hrvati. HSP je s Rožićem i Tadićem probao biti pristojna desna stranka, koja se fino očistila od ustašluka, ali od Đapićeve gluposti, to ni sveti Ilija ne bi s gromovima sredio. Kako su pali Rožić i Tadić, tako sam se ja iščlanio iz HSP-a. Ali vrlo zanimljive godine kada sam politiku gledao iz drugoga reda i jednoga dana, ako poživim i pišem memoare, pisat ću svašta, a najveću glupost koju sam izveo da sam se jednom prilikom masno direktno zamjerio Ivi J.
S jedne strane Karamarko je stvorio tu ogavnu ekstremnu desnicu koja se valja ulicama i nosi nekakve čudne kape Mirjani Rakić, ali ako ste gledali riječ je o oko pet hiljade staraca koji stvarno pobožno prate Z1. S druge strane, na onom skupu tzv. izdajnika bilo je 500 ljudi. Dakle, na jednog tvrđeg ljevičara dolazi deset tvrdih desničara.
Gluposti na stranu, ako još jednom vidim Stazića, Marasa ili Peđu Grbina kako seru kvake o ustašluku, ja ću televizor razbiti. Postoje dvije snimke gdje pjevam Juru i Bobana, bio sam podosta mlađi. Prva je još iz srednje, druga je iz doba studiranja. Ima ta mala caka na drugoj, pjevam tu pjesmicu zagrljen s dva člana SDP-a. Kao što Srbi pjevaju četničke pjesme, tako Hrvati, bez obzira na ideologiju, pijani pjevaju Juru i Bobana. Točka. Dosta više jebenog ustaštva, partizanluka i četništva. Ovo je 2016.
Sve se to svodi na matematiku. Dakle, na jednog tvrđeg ljevičara dolazi deset tvrdih desničara. Ako tvrda ljevica si želi građanski rat, onda moraju shvatiti da ovih manijaka s desna ima deset puta više. Osobno, ne želim živjeti u zemlji u kojoj je biti politički manijak nešto što je mainstream i prihvatljivo. Osobno, meni je svejedno pobijedi li tvrda desnica ili tvrda ljevica, mene će ucmekati jedni i drugi jer pod imenom i prezimenom piše i protiv jednih i drugih.
Ujedno, ako netko mi se hoće ponuditi za lažni brak u SAD-u ili Kanadi, da bih dobio green card/PR card, slobodno se javite. Hrvatska je postala besmislena zemlja.
Pero Panonski