Nisam ista osoba koja sam bila prije dvije godine. Ne zato što su prošle dvije godine, nego zato što su "prošli" ljudi i događaji.
Nemam ovdje dovoljno mjesta da napišem sve od tih 365x2 dana, ali mi uglavnom prvo u glavu dođu ružni događaji koji su me obilježili u tom periodu. Često sam znala čuti priče da ti kad-tad ljudi okrenu leđa, pa dobiješ nož u svoja, pa se sve promijeni... Isto tako da je život težak, da se moraš pomiriti s činjenicom da neki odlaze, drugi dolaze, da koji put ostaneš i sam, da će se događati da te izdaju oni od kojih to najmanje očekuješ, kad najmanje očekuješ... I ja im nisam vjerovala! Jer tko bi pomislio da ćeš se raspasti psihički i iznutra u potpunosti zbog osobe s kojom si bio u najboljim mogućim odnosima više od deset godina? Prolaziš i dobro i zlo i lijepo i ružno i svakakvo, i onda na kraju pobereš sablje u leđa, ne noževe. I da, mislim u množini jer je takav osjećaj bio.
Najbolja stvar koju možete slušati je - vlastita intuicija. Govorila mi je neko vrijeme što se događa, ali moje srce naviknuto na dobro od te osobe govorilo je da je intuicija u krivu. A nije bila. Kako sam znala? Jer me ispitivala sva moguća pitanja o osobi koja joj se očito počela sviđati, a koja se jako dugo i meni sviđala. I znala sam. Nisam očekivala da će stvarno odabrati svoju trenutnu slabost iznad mene s kojom je bila jaka jedno desetljeće. Ali je. I nisam očekivala toliku bol, ali je bila tu. Ne samo dan ili dva, već par mjeseci, a postoji i danas.
Nisam bila svjesna sebe niti ikoga oko sebe. Osjećala sam se ko prazna kutija, nije bilo ničega unutra. Isplakala sam ocean, a za što? Da bi mi nakon par mjeseci došlo u glavu da nekima očito nije bitno sve ono od prije... da očito nikad nisam bila toliko važna da bi zbog mene odustala od nečega što bi možda i prošlo. Da sam očito bila toliko loša osoba kroz te godine da sam ovo i zaslužila?!
Ne znam zašto, ali eto... pogodilo me. Ne zato što sam htjela njega, nego zato što je otišla ona. Kada sam ih vidjela, nešto se prelomilo u meni. Ne zato što sam ja toliko htjela biti u njegovim rukama, nego zato što se ona klela da nikad neće tamo biti. Gledala me u oči i lagala, a znala je da hoće. I nakon toga se klela da neće jer zna da ne smije, a opet je to napravila. I lagala je i radila to i opet opet i opet...
Nakon nekog vremena sam smogla snage i oprostila, ne zbog nje, nego zbog sebe. Tada sam bila bez ikakvih lijepih osjećaja... mislim da bi i kamen osjećao više. I odlučila sam da je dosta. I pregazila sam sve što sam do tada prolazila i odlučila da mi je naše prijateljstvo važnije od svega, iako njoj očito nije bilo tako. I bilo je teško. I bolno. Ali...
Ali sada sam svjesna da je istina sve što su mi pričali. Da najdraži odlaze, da dolazi netko drugi. Da se razočaraš do mjere za koju uopće nisi bio svjestan da postoji, ali da je i to dio onoga što te čini osobom kakva si sad. Da vrijeme ne liječi rane, nego da se s vremenom pomiriš s činjenicom da je tako kako je. Da se nikada ne vraćaš na staro jer je nemoguće. Da nema smisla gledati unazad, jer ti je gore kada moraš ponovo pogledati ispred sebe i shvatiti da ništa neće biti onako kako si jednom davno maštao i zamišljao.
Ali isto tako da, koliko god misliš da ćeš u jednom trenu pasti u ponor i nikada ne izaći, dođe netko i da ti ruku. Da ne postoji situacija ili događaj koji se ne može preboljeti; može se sve, pa makar samo u onoj mjeri koja ti dopušta da nastaviš dalje čiste duše. Da si u jednom trenutku ostavljen sam samo da bi vidio da možeš preživjeti, pa makar postao svjestan toga tek nakon dvije godine kao ja... Da uvijek postoji žal za izgubljenim, ali da je ovo novi početak; bilo s njom, bilo s drugima koji su došli kad sam to najviše trebala. I možda jedno od najvažnijeg: da uvijek postoji neki balans.
Jer sam tada više uživala u slobodnim aktivnostima i dala sam više truda za svaku od njih.
Jer sam riješila sve na faksu u roku.
Jer sam u to vrijeme najviše vremena provela s njim. Jer je on bio jedan od mojih izlaza i način bijega od stvarnosti. Jer je, nesvjesno, krpao rupe koje su u meni nastale.
Jer sam tada našla srodne i dobre duše u ljudima koji su do tada bili samo dobri frendovi. I jer su me i oni krpali, bilo riječima, bilo zagrljajima, bilo nečim trećim.
Jer sam zbog svih njih opet cijela osoba svjesna sebe i činjenice da je život prekratak da bi se ubijala ružnim mislima. Hvala hvala hvala hvala. <3 Volim vas!
Post je objavljen 11.02.2016. u 14:02 sati.