Marina nije voljela sirene hitne pomoći, svaki put bi se stresla, a tuga bi se razlila njenim krupnim bademastim očima. Imalo je to neke veze s nikad ispričanom pričom o njenom ocu.
Nosila je lijepe, pomalo neobične vrste, koje je plela njena mama, a kojima je uspiješno prikrivala, pažljivijem promatraču očitu neimaštinu, samohrane doseljeničke obitelji.
Voljela je poeziju, te tako žive riječi davno umrlih pjesnika, pjesme Barbare Streisand, i naravno njega.
Više od svega voljela je njega, suštu suprotnost njenom idealu muškarca, divljaka uvijek spremnog na veću ili manju nepodopštinu, nerijetko obilježenog nekim nedavnim sukobima.
Bio je sve ono od čega je zazirala, ali je istovremeno bio i tako prokleto neodoljiv, imao je neku čudnovatu moć nad ženama, poput cirkuskog dresera od najvećih goropadnica u hipu je činio umiljate mačiće.
Dovoljan je bio samo jedan osmijeh i jele su mu iz ruke, pripitomljene lišene svakog otpora.
Pisao im je pjesme.
Na poleđinama računa, kutijama cigareta, omotima žvakaćih guma, autobusnim kartama.
On koji je teško mogao sastaviti dvije riječi a da jedna od njih nije bila psovka, koristio se pisanom rječju na bilo kakvom komadu papira, zahukanom staklu, ili komadu pijeska na plaži, i rušio sve postojeće obrane.
Nekako podsvjesno znala je da će ga jednom izgubiti, ono što nije znala je da će svi drugi muškarci u usporedbi s njim biti blijede kopije, a njen život imitacija onog što je mogao biti
Post je objavljen 14.02.2016. u 11:30 sati.