Možda toga, zabavljeni Shopping kraljicom i The Voiceom ili recentnim kulturalnim ratovima, niste posve svjesni, ali, napokon slijedi – 12. veljače, ljeta Gospodnjega 2016. – jedan, u punom smislu riječi, Povijesni Događaj od upravo metafizičke važnosti. Zbog inflacije, u nas i u susjedstvu“, kojekakvih kvazipovijesnih događanja zadnjih godina i desetljeća (koješta se, uz par iznimaka, okrstilo povijesnim ), događajčića već odavna zaboravljenih, ta je sintagma postala uvelike banalnom, no, eto napokon nečega što se njome može nazvati, a da čovjek nema dojam da pretjeruje.
Jer, nakon gotovo tisuću godina, sastat će se i bratski, u duhu iskrene kršćanske ljubavi, zagrliti – na veselje stotina milijuna, odnosno oko milijarde i po kršćanskih vjernika diljem planete (Hrvatsku i Srbiju da ne spominjemo), dvojica vrlih muževa, predstavnika dviju Crkava: Summus Pontifex, Zapadni patrijarh, Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine (da spomenem tek neke od službenih titula), dakle, naš“ papa Franjo, i prvi arhijerej Ruske pravoslavne crkve, patrijarh moskovski i sve Rusije, šesnaesti po redu, njihov“ Kiril. Prošle su, budimo precizni, devetsto šezdeset i dvije godine – preko devet i pol dugih stoljeća (još ni Bašćanske ploče nije bilo) – od onoga vrućega 16. srpnja, ljeta Gospodnjega 1054., kad je u Carigradu legat pape Lava IX., inače benediktinac, kardinal Humbert od Moyenmoutiera (ili od Silva Candide, rimske prigradske biskupije), tijekom liturgije u velebnoj Svetoj Sofiji, u ime spomenutog – u tom trenutku zapravo već pokojnog – pape, na oltar stavio bulu, i tim činom izopćio carigradskog patrijarha, Mihaila I. Kiroulariosa, na što je ovaj uzvratio istom mjerom, anatemizirajući kolegu i brata, čime su ti dični muževi i formalno stavili točku na i“ uznapredovalog procesa raskola jedinstvene kršćanske Crkve na pravoslavnu i katoličku verziju. Svojim potezom pokazali su da, ni oni osobno niti oni u čije su ime djelovali, nisu bili dorasli standardima što ih je postavio Onaj na kojega su se svi skupa pozivali, naime, Isus Krist, koji u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, u sedamnaestom poglavlju Evanđelja po Ivanu, moli Oca ...da svi budu jedno“, kao što su i Njih dvojica jedno . Da bi se ovo shvatilo, valja uistinu biti mistik, prosvijetljen Duhom Svetim (koji, kako vjeruju katolici, izlazi od Oca i Sina, s čime se pravoslavci nikako ne slažu), a da spomenuta dvojica nisu bili mistici, nego tek (slabi) političari, vidi se po gorkim plodovima njihovog susreta u stoljećima koja su uslijedila nakon tog ljetnog dana u Carigradu.
Čitam tako danas o tome da će se Franjo i Kiril, Njihove Preuzvišenosti, uskoro sastati, i to, da stvar bude još zanimljivija, na Kubi, u Havani, a domaćin će im biti brat Fidela Castra, Raul, inače gensek Pokreta nesvrstanih, visokopozicionirani dužnosnik u Centralnom komitetu Komunističke partije Kube. Dragi Bog, zaključujem, uistinu ima smisla za humor. (Usput, možete li zamisliti scenarij u kojem je domaćin ovakvog jednog summita dvojice duhovnih poglavara, Bože sakloni!, drug Tito? U svjetlu ovog predstojećeg kubanskog susreta na vrhu, ništa me ne bi iznenadilo. Stari se, znamo, znao snaći. No, mrtav je da mrtviji ne može biti pa nema straha.)
Čitam, dakle, o tome da će se nakon hiljadu ljetâ – nakon kasnog srednjeg vijeka, renesanse, baroka, rokokoa, prosvjetiteljstva, romantizma, industrijske revolucije, Prvog i Drugog svjetskog rata, holokausta, Hirošime, Drugog vatikanskog koncila (hajde, ipak se, 1964. nakon devetsto deset godina nešto bilo pomaklo s mjesta pa su se izgrlili papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Athinagoros I., a stručne komisije su zaključile da su se 1054. zapravo anatemizirali osobno Humbert i Mihailo, a ne Crkve međusobno), nakon rock'n'rolla i postmoderne – sastati ljudi koje se smatra predstavnicima Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga, predstavnici Onoga koji je tražio da se međusobno ljubimo križali se s dva ili s tri prsta, i pitam se – retorički – kako je moguće da im je trebalo umalo pa jezero let da sjednu pa popričaju, a možda se štogod i dogovore. Čitam o tome, i onda mi padne na pamet komentar što sam ga bio objavio prije šest godina, ne sjećam se više kojim povodom, ali očito iznerviran tisućljetnim otezanjem da se ti mudri starci koji predvode stotine milijuna ljudi i podsjećaju ih na ljubav spram bližnjega napokon odvaže pa djelima potvrde da im je stalo do jedinstva, ne nužno institucionalnoga, nego onoga mističnoga, u Duhu. Evo tog, mladenački razbarušenog, kandidovski prostodušnog, da ne kažem zdravoseljačkog komentara iz 2010.:
...katkad se pitam, što papa naprosto ne sjedne u avion, lijepo u civilki, i bane kod patrijarha moskovskoga, rano ujutro, pokuca na vrata, gdje već ovaj živi, donese sa sobom štogod za pojest', kroasan, burek, pitu kakvu, bilo što... pa da lijepo ljudski, jer su samo ljudi, popričaju i dogovore se da prestanu više s tim tisućljetnim prenemaganjima koja VEZE BLAGE nemaju s Kristom Isusom Nazarećaninom i njegovim učenjem. Ja sam siguran da je Duh Sveti Duh jednostavnosti, a ovo što se kroz povijest izrodilo ne da je komplicirano, nego s onu stranu čak i običnog ljudskog zdravog razuma. Svojedobno je netko bio predložio da američki i ruski predsjednik trebaju zajedno uzeti LSD pa da vidiš suradnje nakon toga! Ne bih išao tako daleko da predložim slično svjetskim vjerskim vođama, ali da su u životu doživjeli jedno jedino autentično duhovno iskustvo, znali bi da Duh uistinu puše gdje On hoće, a ne kamo ga svojim teologijicama nastoje usmjeriti.
Ne znam, ali mnogo toga što mi je vlastiti common sense sugerirao, a što se stoljećima činilo neostvarivim, štoviše, apsolutno nemogućim, ovaj papa ostvaruje malne na dnevnoj bazi pa će tako 31. listopada ove godine potegnuti i do Lunda u Švedskoj gdje će se družiti s braćom protestantima, konkretno luteranima, s kojima će obilježiti 499. obljetnicu početka reformacije. Naime, 31. listopada, ljeta Gospodnjega 1517., Luther je objavio svojih famoznih 95 teza , nakon čega ga je Franjin predšasnik, Leon X. izopćio, prozvavši ga divljim veprom koji ruje po njegovanom crkvenom vinogradu , na što mu je Martin jednako neljubazno, da ne kažemo nekršćanski uzvratio, nazvavši ga čovjekom grijeha“, sinom prokletstva“, odnosno „paklenim Ocem“. Hja, to su bila takva vremena, ne ponovila se.
I tako sada Bergoglio, kako ga se na ovdašnjim društvenim mrežama nerijetko prilično distancirano, da ne kažem hladno naziva, poziva na molitvu za oprost zbog podjela među kršćanima, 'otvorene rane na Kristovu Tijelu' , pa ne budi lijen leti čas na Kubu, čas do Švedske, ne bi li pružio ruku, teološkim mudrovanjima i političkim makijavelizmom podijeljenoj braći i sestrama u Kristu, što se meni čini nečim posve prirodnim. A o plodovima će suditi budući naraštaji.
Post je objavljen 08.02.2016. u 08:15 sati.