Kad požutjelo, zlaćano lišće marelice i kruške leptiričasto lepršajući se priljubljuje uz meki, još zeleni travnjak, a tople zrake sunca iz plavetnila bez oblaka obgrle golet krošanja, zaboravljeni smeđasti leptirić skačući preko sunčevih zraka, na trenutak sklopljenih krilašca se smiri ma suhoj kori debla, tada i mravi izmamljeni toplinom iz skrivenog zaklona, mravljih apartmana pod zemljom, požure marljivo i složno prikupiti mrvice i sjemenkice iz ponuđenog obilja pokraj natrulih iveraka u zavjetrini blizu osunčane počivaljke. A počivaljka osunčana listopadskim suncem je prava blagodat umornim kostima dugovječnom putniku, koji okrenut blještavilu sunčevih zraka grije lice, te ispod spuštenih vjeđa reda slike svoga sjećanja.
Slike su kaleidoskop bez poretka, dobi, starosti, prilika i neprilika, no sve u snatrenju su bliske, domaće, svježe, neke poluzaboravljene, ali s iznenadnom znatiželjom zanimljive .
''Pa kako je ono bilo'' ? Hm, nisam tako htio ,ali izvalio sam moguću sumnju, a Joc se uvrijedio. - Hm ….Bilo je neugodno . .
Joc, Joc. Kako je bio vedar, nasmijan animator u svakoj prilici, a sada ga nema. Otišao je u nepovrat, a ostao tu živ sve dok bude u sječanju. Prijateljstvo nam je bilo nepomućeno neukrštenih interesa.
A Cizi je bila čedna djevojka. Canko se grubo šalio izazivajući i očekujući malo neodobravanja. Sve izrečeno bez zlobe, možda ne baš ukusna šala, a bilo je očito da je 'sumnja' zabave radi, upravo sada izmišljena. Međutim Cizi se samo smješkala kao djetetu ne zamjerajući nevine nepodopštine.
Tema je bla L j u b a v !
Na tom području je bio Ogo pravi ekspert, kojemu se pripisivalo veće iskustvo nego što ga je mogao steći i imati. On je analizirao kompleksni pojam ljubavi i tumačio: da pod pojmom ljubavi, obično, se podrazumijeva cjelina fizičkog i duševnog djelovanja i stanja, koje se može sagledavati kao slijed trovrsnih faza individualno različitog trajanja :
- Znatiželja
- Erotska strast
- Emotivni zanos
koje se postupično ostvaruju upoznavanjem, druženjem, te konačno združivanjem. Sve funkcionalno uvjetovano istim usmjerenjem, k istom cilju - produženja vrste.
Materijalistički poriv, (fizički, druga faza), može biti zadovoljen erotskom strasti, (maksislasti ,orgazmom), kad se i ne ostvaruje cjelina ljubavi i ne razvija se treća faza (emotivna duševna združenost), nego se slijed završava sa materijalističkom fazom, dok emotivna potreba duševne slasti i zadovoljstva u punini ljubavi izostaje neostvarena…
Emotivna faza se očituje kao sveopća kruna fizičkog i duševnog stremljenja dvaju bića, možda predodređenih prirodnih budućih roditelja, a inačica združivanja očituje se mnogo, jer svaki čovjek je sebisvojstven individualac uz međusobno slične, ali ne iste. Zato je neprimjereno prosuđivati ljubav istom mjerom, jer zajedničko je svih inačica samo da se ostvaruje združivanjem dvaju ljudskih biča.
**************
Jesen je prirodmi vremenski tijek razvijanja, od postanka mogučih različnosti do zajednišiva u divnom skladu mozaika, te je krunski posljedak rasta i razvoja svega razvitku podložnoga , životnoga . To je vrijeme posvećeno predkraju trajanja života bića i pojava, te je tako stišavajuća svetkovina poslije burnog razvoja, koji je dostigao svoju namjensku funkciju, te odlazi u zaborav, a za razumna bića u sjećanje..
Trudbenicima je doba primitka plaće za uloženi trud, brigu i nadu., kad plodovi i zlatna boja vegetacije 'na odlasku' bliži nas zlatu sunca, a toplina majčinom krilu.
Dani jesenski prolaze u nostalgičnom sječanju na ostvarene ugode i sa sjetom za propuštenim prilijama doživljavanja, djelovanja i emocija, pa i ljubavi, kako ju je, dobri prijatelj Ogo nekada tumačio. Tumačenje mi se upravo u snu osvježilo kad još samo san preostaje vjerno utočište i utjeha za željene neostvarenosti…
S A N :
U našoj smo sobi sami. Stojim uza stol . Na stolu je novčarka i čaša s malo otpijene vode… Supruga podalje, pokraj njene ležaljke kraj police s knjigama .Sporo, oklijevajući oblači putni, plavičasti ogrtač. Lijeva joj ruka je u rukavu no ona zastaje, nesigurna je, gleda u neobučeni dio, koji joj visi preko ruke ..
Ne govorimo ništa. Soba je u šutnji gluhotiha. Možda očekuje moje riječi .. Znamo već dulje vrijeme da se sprema na put, ali mi nije bilo izvjesno kada i kamo, tek samo slutim da o odlasku od nedavno promišlja, što je možda i spominjala. Naslućujem da je tu negdje i putna torba.
Namjerno šutim. Obuzdavam se da možda mojim riječima ne 'silujem' njenu namjeru odlaska…
Volim ju, volim suprugu iznd svega, želeći samo da u mojoj ljubavi ne osjeti sputanost za svoju ugodu..Ne mislim da postoji netko drugi za njem interes i put, ali da postoji , mojom ljubavi ću pomoći da ostvari svoju sreću. Jer zadovoljstvo životom sretnog čovjeka je najviši domet smisla postojanja bez alternative, te u tomu mora biti i dokaz nesebične obostrane ljubavi.
Zato šutim bez pokreta. Očekujem njhen spontani znak, bez moga izazova njene samilosti .
Gledam ju. Ogrtač joj visi s jednog ramena do poda. Ruka miruje. Tada kao da će mi navalizi suze spustim glavu na stol. Osjećao sam da me gleda, ali nisam imao snage ni hrabrosti podignuti glavu nego samo stolu šapćući zavapim 'volim Te, volim Te' , kad pod mojim usnama osjetim njene poluozvorene, drhtave sa pitanjem ' voliš me' ?
Je li to bila vrelina mojih suza ili njezin dah, poljubac je bio osjećajan u mojemu odanom vapaju predanosti : 'dok živim, dok živom ! , te se u uzbuđenju budim, zašapćući još nesvjesno ' dok živim+, a tada budan svjesno i glasno ponovim 'DOK ŽIVIM' !
Budan shvatim : bio je san. Nema je. Nena, otišla je. Otišla je , nakon životnog vijeka zajednišzva , nepovratno. I danas, trajanje rastanka je sve bolnije. Nema ni plavičastoga ogrtača, otišao je s njom, a ja sam nemoćno svjestan, da sam sam. Sam u trajanju bračne ljubavi (treče faze čimbenika združenja ) , 'dok nas smrt ne rastavi ' – šio za mene neupitno znači : dok JA fizički postojim, odnosno : DOK ŽIVIM ! ---moja ljubav traje kao nepromjenljiv Stvoriteljev dar
ooXpp
Svemir sačinjavaju nesagledne, pa i neprotumačive mogućnosti ogromnog mnoštva postojanja u neprekinutom tijeku i lancu kretanja svih datosti.
Prolaze eoni eona razvoja , pri čemu je sadašnje stanje samo faza, , kratki trenutak časka između razvijanja u prošlosti i dojdućega u budućnosti, sa svima različitostima ( spoznavajućih i nespoznavajućih ) uvjetovanih međusuradnjom i 'križanjem'
Različitosti uvjetuje unutarnja snaga rasta i i evolutivno dostignuće. Bez različitosti promišljanja i i ukrštavanja , svi jednaki bi bili klonovi istomišljenci. Ne bi bilo ni razvoja govora ( rječnika, jezika) Svi bi bili nijemo stado s iskonskim krikovima samo u slučaju opasnosti.
Osnovni izvor različitosti, a po tome i svega razvoja i evolucije je u praiskonskom prapočetku postanka , ostvaren različnošću spolova, te odtada je ukrštavanjem prvih raznospolova prva mogućnost različitosti potomstva. A ne istovrsnih klonova , pa tako od tada pa sve i danas
Posebna osobina razvoja je dobna promjenljivost : rođenje >razvoj > ditrajalost, te neprekinutost stalnog ponavljanja, kao > proljeće > ljeto > jesen > zima, pa potom isponova i isponova.. U tom smislu svee razvojne promjene su ponovljiva nepromjenljiva vrijednost ( pa i zaa datosti najkračega trajamja )
****************
Jesen je vrijeme ubira plodova predhodnoga djelovanja , prirodnog razvitka is različitostima, te je prikladni vremanski period svim datostima za privremeni 'počinak' > zimu , jer kad sunce se odluči, negdje u dubini svemira 'malo prilegnuti' i odmoriti se od iscrpnog blagodarivanja, pa guste magle iz daljdaljina se približe i provale horizont šireći neprovidnost, očiti je navještaj blizine dotrajalosti za životna stremljenja, spoznat u podarenom smiraju na kraju jeseni …
<<<<< OOO >>>>>. . .
Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 07.02.2016. u 14:36 sati.