Naslov možda izgleda pomalo čudno, ali to su (uz već spomenuti „Thank you!“) dvije najčešće novozelandske uzrečice. „Sweet as“ može zvučati krnje, budući da se očekuje neka usporedba, ali jednostavno taj drugi dio ostane visjeti u zraku. Katkada kažu i samo „Sweet!“, to je recimo govorio Ben, naš vodič iz Ulurua. Značenje mu je jednostavno kao i „OK!“, „Great!“, „Cool!“ ili bilo koji drugi izraz odobravanja. „No worries!“ ćete pak često čuti i u Australiji, tamo čak to neki smatraju i nacionalnim motom, a pokazuje opušteni pristup životu i međuljudskim odnosima, u kojem će se sve srediti, nema zle krvi, što znači da bi to mogao biti kulturološki ekvivalent dalmatinskomu „Pomalo!“. Ali i svahilskomu „Hakuna matata!“. Doista, Novozelanđani su začuđujuće opušteni ljudi, ponekad čak i nemarni u mnogim stvarima, to je i File rekao, doživio je dosta slučajeva njihova nemara ili nekompetencije. On kaže „da im nema stranaca, ne znam kako bi ova država funkcionirala“.
6. veljače je na Novom Zelandu državni praznik, Dan Sporazuma iz Waitangija, koji je ekvivalent Danu državnosti, budući da je Sporazum iz Waitangija dokument kojim se smatra da je utemeljen moderni Novi Zeland. Iz toga su se razloga u gradu trebal odviti neka događanja, od kojih je najatraktivnija trebala biti utrka ovaca kroz ulice Queenstowna. Ili možda ne utrka (premda su oni to reklamirli kao „wool race“), nego više neki kontrolirani stampedo. Imali smo raznih planova, budući da je Ante također imao slobodan dan, no probudili smo se oko 10, pa dok smo se spremili, doručkovali…već je bilo prošlo i podne kad smo se spustili do grada. Događanja su bila grupirana na nekoliko mjesta: na ragbi igralištu, u gradskom parku, kao i duž glavne ulice koja je korzo (Beach Street). Na putu do grada utvrdili smo da su događanja na ragbi igralištu nešto što podsjeća na američka okupljanja redneckâ po kojekakvim zabitima (zapravo nismo ni skužili kakvim se aktivnostima točno bave), dok je u gradskom parku bila pozornica na kojoj su neki DJ-i puštali reggae, budući da je bio i rođendan Boba Marleya. Uokolo su po travi sjedile obitelji i mlađarija, sve je ličilo na jedan veliki piknik, iako je Ante rekao da je tako izgledalo i na Božić, sve dok kasnije, pod utjecajem sve više alkohola, nije došlo do totalnog kaosa u kojem su ljudi pišali jedni po drugima i ležali mrtvi pijani na zemlji – uglavnom je bila riječ o Australcima. U Queenstownu ima dosta Australaca, postoje i izravne avionske linije vikendom, pogotovo u zimskoj sezoni – Australci dolete u petak popodne, skijaju cijeli vikend, te se onda u nedjelju navečer vraćaju, koristeći dva sata vremenske razlike (let od Novog Zelanda do Sydneya traje 3 sata, ali zbog vremenske razlike dođete samo jedan sat kasnije nego što ste krenuli).
Kako doručak nije bio osobito bogat, a već je došlo vrijeme ručku, dogovaramo se da odemo do Ferga. Riječ je o hamburgerdžinici koja im kultni status u Queenstownu, s repovima od preko 100 metara u doba špice. Gužvi se može doskočiti tako da unaprijed naručite telefonom i onda samo pokupite narudžbu. Imena hamburgera su zgodna i simpatična: Sweet Bambi (sa srnetinom i chutneyem od šljiva), The Codfather (s onim morskim grgečom, blue cod), Southern Swine (s južnootočkom svinjetinom)… Naručujemo i potom laganom šetnjom krećemo prema desetak minuta udaljenom Fergu. I Ante i File su imali istu reakciju prilikom opisa Ferga – hamburgeri nisu loši, ali nisu ništa spektakularno, nijednomu nije jasno oko čega tolika gužva. Doduše, moguće je da kad neko mjesto ima status kultnosti ljudi obično očekuju više, iako zapravo nitko ni ne zna kako bi točno trebala izgledati ta spektakularnost (sindrom završne epizode Seinfelda kojom su svi bili razočarani) – ne možeš iz hamburgera napraviti bogznašto, osim ako ne koristiš vrhunske ili neuobičajene sastojke, ali to onda više ne bi bila brza hrana, nego elitističko izdrkavanje. Ferg inače ima i vlastitu pekaru, no peciva meni izgledaju kao obične žemlje sa sezamom iz bilo koje zagrebačke albanske pekarnice. Ante je na kraju uzeo Sweet Bambija, ja sam uzeo neki koji ima samo krišku slanine, hash brown (to je ona pogačica od krumpira), razno povrće, uključivo i ciklu, tvrdokuhano jaje, majonezu s estragonom… Ukusno, nedvojbeno, ali i dalje sasvim obični hamburger. Čini mi se da ta kultnost počne čisto usmenom predajom, nastane stav „ako ideš u Queenstown, OBAVEZNO probaj hamburgere kod Ferga.“ „Zašto, u čemu je fora?“ „Samo probaj, pa ćeš skužiti.“ I tako, ljudi skuže da su hamburgeri dobri i onda šire predaju dalje, ali samo kao preporuku za ukusne hamburgere. Raskorak nastane kada slava počne ići u superlative i nadiđe okvire osobne predaje. Tada netko onako sramežljivo postavi pitanje nije li car možda ipak malo preskromno obučen…
Vraćamo se na obalu kupivši usput pive. Već je pola 4, i ja bih, ako želim otići na krstarenje Earnslawom morao krenuti na pristan. Ali ne da mi se. Ako je brod izdržao 104 godine, valjda će izdržati još koje desetljeće, a ja se možda jednom i vratim ovamo. Želim ga zabilježiti fotićem, ali isti opet ne daje znakove života. Otkako je pokisnuo u Waiotapuu prvo je imao problem s negašenjem i nesnimanjem zvuka u videima, onda se malo nije palio, ali se potom unormalio i funkcionirao skoro tri tjedna kao urica. I sad opet. Možda mu se samo baterija ispraznila, jučer sam puno slikao u Milford Soundu, pa onda još prebacivao slike…ali da mu se ispraznila baterija onda bi barem bljesnuo indikator ili se upalio na sekundu. Jednu sam sliku uspio ranije okinuti, dakle radio je do malo prije… Morat ću pričekati da dođemo doma i stavim bateriju na punjenje, pa ću onda znati. Šaljem poruku Filetu, vrijeme je lijepo i on vjerojatno radi, što mi kasnije i potvrđuje, ali se dogovaramo za večeras u gradu. Ante nije ponio frizbi, pa ne možemo igrati ni frizbi-golf. Oko pola 5 bi trebala krenuti utrka ovaca, već su blokirali ulice, ljudi su se poredali u iščekivanju, no voditelj melje li ga i melje, pa se onda tu pojavljuju neki tipovi odjeveni u ragbijaške dresove koji vode ovčarske pse, no ovaca nigdje. Komentiram kako se pitam tko su zapravo ovdje ovce – one koje bi trebale ovuda trčati ili mi koji ih čekamo. Nakon nekih pola sata čekanja ja odlazim po sladoled, pa dok dobijem sladoled i pojedem ga, već se bliži i pola 6, dosta nam je, krećemo prema kući, iako ne znamo kako ćemo se do nje probiti, jer je grad paraliziran zbog jebenih ovaca, koje se još ni ne pojavljuju. Napokon, nakon što smo izašli na glavnu okomitu ulicu, Camp Street, primjećujemo stado merino ovaca, zbijeno na hrpu, oko kojega obigrava nekoliko pasa, te se to klupko vune nevoljko pomiče niz ulicu, ostavljajući za sobom obilatu količinu izmetina. Čitav prizor je žalostan – umjesto ponosnih ovaca koje trče kroz grad, imamo stado koje se doslovce usralo od straha. Iza vidimo u toru još jedno, vjerojatno ih im još tamo negdje iza… Tu uspijevamo prijeći ulicu, pa se vraćamo drugom stranom. Ceremonijalmeštar i dalje nešto melje u mikrofon, ali to je zaglušeno lajanjem pasa. Adrenalinska prijestolnica Novog Zelanda pretvorila se u seosko sajmište, tobože u ime neke tradicije. Navečer će nam File reći da su se svi bunili protiv gužve, nereda, kao i govana u koja su mnogi ugazili.
Po povratku doma stavljam bateriju na punjenje i već dok ju vadim vidim da indikator bljeska. Dobro je, izgleda da ipak nije problem u bateriji, iako će kasnije još par puta zaštekati, čak i nakon što napunim bateriju. No tih tjedan i pol će još izdržati. Ili ću se snaći s Ixusom. Iako bi bilo dobro da bude raspoloživ za Tranzalpine… Odmaramo se, ja dovršavam svoj tekst, ljudi iz kuće su uglavnom vani. Iako sam rekao da ih je u kući 12, nisam ih gotovo uopće spomenuo. A stvarno ih ima različitih, zajedničko im je to da ih većina radi u ugostiteljstvu. Izuzetak je Sebastian, Čileanac koji radi na baušteli, te Kosta, Australac (ali grčkog porijekla), koji je završio neku tehničku struku i sada je dobio posao na popravljanju perilica za rublje u nekoj praonici. On jedini nije na working holiday vizi, budući da to Australcima ne treba. Rodrigo je Brazilac koji želi na Novom Zelandu upisati poslijediplomski, ali za to treba usavršiti engleski, pa ovdje pohađa nekakvu školu engleskog. Maxi je Argentinac koji je školovani barista, ali sada radi negdje drugdje, Nico je Čileanac koji radi u pizzeriji, Callum je Britanac koji radi u turističkoj agenciji (i više-manje je probao sve adrenalinske aktivnost koje Queenstown nudi, i to besplatno). Od cura, tu je Rkta iz Latvije, koja radi kao konobarica, a inače je večer ranije pričala kako je svojedobno konobarila na nekom kruzeru, pa je radila smjene po 17 sati, spavajući po 3-4 sata svake noći. Plovila je na kruzeru koji je krenuo iz Los Angelesa na Havaje (njoj je ugovor zabranjivao da izlazi s broda na teritoriju SAD nakon ukrcavanja, pa tako nije imala ništa od Havaja), pa potom kroz Panamski kanal i Karibe do New Yorka, preko Atlantika u Europu i onda tamo još neko vrijeme. Mislim da joj je ugovor trajao 6 mjeseci. Na brodu je jedino dobro što ni na što ne trošiš novce, sve ti je plaćeno, izlaziti ne stigneš, tako da po isteku ugovora imaš svih 6 plaća (ili koliko ti već traje ugovor) i možeš si onda priuštiti neki svoj osobni gušt. Ali rad na kruzeru je krvav. Razgovarao sam o tome i s Antom, pitao ga je li razmišljao o kuhanju na kruzeru, pa je rekao istu priču. Ovako se može puno bolje razvijati, a ima i svoju slobodu. Kaže da bi na kruzer išao samo da nema alternative. Ali ljudi koji misle „blago tebi, ti radiš na brodu, uživaš na Karibima“ trebaju ozbiljan reality check. To je kao i sa stjuardesama – sretan si ako dobiješ dva dana slobodno, kao ono Alma, sestrična Vedranove žene u Singapuru. Od ostalih cura u kući, tu je Argentinka Pau (za koju ne znam gdje radi), još jedna Argentinka Paz i Argentinka Maria, te Francuskinja Adi. Ne znam gdje sve one rade.
Oko pola 9 se spuštamo u grad, gdje prvo jedemo u nekom meksičkom brzogrizu, a zatim nam se pridružuje File, pa ćemo zajedno na dvije pive. File priča o svom cimeru Francuzu koji je čini se solidan komad budale, čovjek sadi marihuanu pred ulaznim vratima kuće, svima na uvid (zbog čega bi ih sve mogli deložirati), zatim o cimerici koja odmrzava frižider tako da ga otvori i stavi pred njega malu plinsku grijalicu – i još ne isključi frižider… O svom nekadašnjem kolegi padobrancu ovdje u Queenstownu koji je tako svojedobno veslao od Kalifornije do Havaja, to je neka regata za čamce s posadom od četvero ljudi, od kojih dvojica veslaju, a dvojica spavaju, i tako u smjenama od po pola sata. Trebalo im je mjesec dana veslanja do Havaja, i još su se isposvađali, jer je jedan ganjao pobjedu, a drugima je bilo bitno da dođu do cilja. Premda ne mogu razumjeti takve izazove. Namučiš se kao Kristuš, dokažeš da nešto možeš, ali od toga nema nikakve praktične svrhe, a bogme nema ni gušta dok traje, tek poslije, kad shvatiš što si napravio. Pa potom File priča o lokalnim primitivcima iz Southlanda, koji dolaze u Queenstown i onda se vozikaju u starim autima (vidio sam takve u Dunedinu, ali sam mislio da su studentarija), pa onda blokiraju promet i provociraju, čekaju da im netko potrubi ili na neki drugi način izrazi nezadovoljstvo, pa da imaju povod za kavgu… Ukratko, to su sve kamenčići u mozaiku zbog kojih File baš ne voli lokalce. Ujedno je pojasnio u čemu je kvaka s njegovom nemogućnošću dobivanja boravišta. Novi Zeland ima 5 kategorija po nivou sposobnosti potrebnih za obavljanje poslova, pri čemu je 1 najviša, a 5 najniža. File ima kategoriju 4, te s time ne može dobiti boravak. Šišači ovaca su 3 ili čak 2, te oni mogu dobiti boravište. Jer jasno, za skok iz aviona treba se samo baciti, dalje gravitacija radi svoje. File se pozdravlja negdje ok 11, on je na kraju imao peh, nije radio ni u petak, tako da nam se teoretski mogao pridružiti na izletu u Milford Sound, ali to je saznao prekasno. U 4 godine boravka u Queenstownu nije još našao vremena da ode u Milford Sound. Štono kaže izreka, „oko džamije Turci najgori“. File se dakle pozdravlja, a i nas ćemo dvojica na svoju stranu. Kuća je prazna, subota je, ljudi su većinom vani, ja ću još malo posjediti u dnevnom boravku, dok se ne pojavi Maxi s kutijom punom krišaka torte s nekog rođendana i novozelandskim crvenim vinom iz Hawke's Baya (to je kod Napiera), a potom ću na počinak, u 8.10 mi ujutro ide bus za Wanaku…
Pakistan je država koje sam se nekako najviše pribojavao na ovom putu, jer od svih država kroz koje sam prolazio jedino on im reputaciju nepredvidivo nesigurnog. U drugim zemljama ima osjetljivih područja, ali to izbjegneš. No u Pakistanu to nisam mogao izbjeći, tamo su čak i gradovi poput Lahorea nesigurni, tj. mogu se dogoditi teroristički napadi. I ovdje sam bio gotovo do zadnjeg dana vize, te sam konačno u Pakistanu spoznao strašnu predvidljivost ljudi u ponašanju. Uvijek ista pitanja, istim redoslijedom… Kud sam morao zastajati i ostavljati svoje podatke na raznim kontrolnim točkama, zapamtivši tako zastalno broj svoje putovnice, tud su me još i kojekakvi službenici ili bilo kakve druge osobe koje su komunicirale sa mnom uvijek gnjavile s pitanjima poput jesam li musliman i jesam li oženjen, te zašto nisam. Ujedno sam shvatio da to što je neka zemlja bila britanska kolonija ne znači da ljudi tamo nužno znaju engleski. Putovanje kroz Pakistan započelo je stresnim i napornim putovanjem kroz Beludžistan, 25 vozila u dva dana vožnje, plus još pola dana čekanja u pograničnoj tvrđavi Beludžistanskih levija. Quetta u kojoj nisam smio izaći na ulicu, odnosno mogao sam (i morao, dapače) samo pod pratnjom otići na policiju i gledati kako funkcionira pakistanska birokracija, potom vlakom do Larkane, gdje sam skoro kolabirao na izletu u Mohendžo Daro na 45 stupnjeva, te konačna sloboda kada su me nakon tjedan dana pratnje pustili da sâm krenem prema Lahoreu. U onom jezivom noćnom busu. Lijepih pet dana u Lahoreu uz dragog Sadžada i njegove izlete, kojima sam upoznao neposredniji Pakistan i vidio grotesknu ceremoniju zatvaranja granice u Wagi, jedina ozbiljnija zdravstvena nepogoda na ovom putu (proljev koji je trajao čitav dan i pomaknuo moj put u Rawalpindi), devet mučnih dana u jednom od najdosadnijih gradova na mom putu, Rawalpindiju, u hotelu u kojem je internet radio na mahove (generalni problem Pakistana bile su te redukcije od po sat vremena nekoliko puta dnevno), tragedija s gubitkom mobitela i potragom za istim, te naposljetku odlazak na sjever, Karakorumskom autocestom za Gilgit i dolinu Hunze, koja je bila jedan od najljepših predjela čitavog puta, ne samo Pakistana. Pakistan je pomaknuo neke moje granice, svladao sam neugodu u komunikaciji s posve nepoznatim ljudima kojima ne znam ni jezik u trenutcima kad sam tragao za mobitelom, svladao gnušanje prema pranju stražnjice rukom nakon što sam se našao u situaciji da sam ostao bez toaletnog papira, tuširao se hladnom vodom, probao bhang lassi… Pakistan je zemlja u kojoj se gubitkom mobitela prelomila ta bezbrižnost putovanja, tada sam shvatio da dosadnjakovići i vrućina nisu jedine neugodnosti na ovom putu, nego da postoji realna mogućnost da izgubim svoje stvari – što je strahovit udarac na moju sliku sebe kao savjesne osobe koja nikada dotada na putovanju nije izgubila gotovo ništa. Zato ostaje ta mrlja i zato putovanje dijelim na „prije Rawalpindija“ i „poslije Rawalpindija“. Iako, realno, Pakistan je izuzev toga prošao prilično glatko i sigurno. Ta zemlja ima mnogo za ponuditi, posebno Lahore, grad bogate povijesti i kulture (gdje sam drijemao u Džahangirovoj grobnici), kao i priroda sjevernog brdskog područja. Karači nisam vidio, pa ne mogu procijeniti, za ostalo smatram da je šteta da je sigurnosna situacija tako klimava, inače bih svakako još kojiput otišao tamo. Naravno, avionom, ne želim još jednom prolaziti Beludžistan…
Šukrija Pakistan!
Post je objavljen 07.02.2016. u 08:49 sati.