Uspio sam realizirati svoj plan da pogledam završetak izložbe u inverkargilskom muzeju, iako se u tih nekoliko dijelova koji su mi preostali nije vidjelo baš puno – bilo je tu još ponešto o svakom pojedinom iz te skupine novozelandskih subantarktičkih otoka, kao i o otoku Macquarie, koji pripada Australiji, ali se isto nalazi u tom reviru, relativno blizu obala Novog Zelanda (kojih 1000 km u smjeru jug-jugozapad). U drugoj sobi nalazi se prirodoslovna zbirka, s još ponešto kamenja, biljaka i životinja, ništa osobito napeto. No ono što sam htio napomenuti zapravo je jedan termin koji ćete često čuti na Novom Zelandu u vezi njegove klime, a koristi se i u imenu ove izložbe o subantarktičkim otocima. Izložba se zove Beyond the roaring forties. Izrazi roaring forties, furious fifties i screaming sixties odnose se na geografske širine na južnoj polutci, koje su poznate po izuzetno jakim vjetrovima (sve jačima kako ste bliže polu). Naime, kao što nam i pogled na zemljovid kazuje, na južnoj se Zemljinoj polutci nalazi mnogo manje kopnenih masa, a kopno je ono što zagrijava zračne mase i usporava njihovo kretanje. Stoga se na južnoj polutci zračne mase kreću mnogo brže i stvaraju mnogo snažnije vjetrove. U području između 40° i 50° južne zemljopisne širine nalaze se samo tri kopnene mase – Južna Amerika, Tasmanija i Novi Zeland. Stoga su ovdje vjetrovi još relativno blagi, pa su to samo „grmeće četrdesete“. Između 50° i 60° južne zemljopisne širine samo se nalazi krajnji jug Južne Amerike, pa su to „mahnite pedesete“, dok su „vrišteće šezdesete“ rezervirane za Drakeov prolaz i vode uokolo Antarktike, prekinute tek Antarktičkim poluotokom, kao onom rukom koju Antarktika pruža svojoj sjevernoj susjedi (iako ta ruka zapravo radi lűk prema istoku, obuhvaćajući otočje Južni Sandwich i Južnu Georgiu). „Grmeće četrdesete“ uvelike obilježavaju klimu Južnog otoka Novog Zelanda, koja je daleko oceanskija od one na Sjevernom otoku, a upravo su iz tog razloga i Cookov prolaz i prolaz Foveaux neugodni za plovidbu (rekao sam da su se rani pomorci užasavali prolaska kroz njih, pa je tako Tasman za Cookov prolaz mislio da je zaljev, dok je Cook to isto mislio za prolaz Foveaux – na njegovoj karti Novog Zelanda, koju sam slikao u pivovari Speight's, otok Stewart je prikazan kao poluotok na jugu Južnog otoka, dok je istovremeno poluotok Banks, jugoistočno od Christchurcha prikazan kao otok). Ali prava se snaga „grmećih četrdesetih“ osjeća upravo na subantarktičkim otocima, koji nisu toliko veliki i zaštićene unutrašnjosti da bi se zračne mase mogle barem malo zagrijati kao na Južnom otoku. Eh, možda jednom dobijem priliku otići i dublje u te „grmeće četrdesete“, ili još južnije…da slučajno imam bolji zum, to sigurno ne bi bio problem, jamačno bi mi netko ponudio suradnju kao putopiscu i fotografu… Već vidim kako se trgaju…
Ispred muzeja je već smješten autobus, zapravo minibus s prikolicom za prtljagu, koji ide za Queenstown i Te Anau. S obzirom da znam da ta dva grada nisu u istom smjeru, već mi je jasno da će barem dio nas morati presjedati. Ovi iz agencije ne diskriminiraju – presjedat ćemo svi. I to u mjestu Mossburn. Vozačica je neka ženska u četrdesetima, s kosom prošaranom ljubičastim pramenovima, izgleda kao otkačena agroseksualna pankerica. Ovoga puta ne idemo preko Gorea (inače, postoji i nekakva linija koja povezuje Invercargill s Queenstownom preko Dunedina, i vozi kojih 7 sati – nju sam mogao uzeti na svoj pokaz, za ovu liniju moram platiti posebnu krtu, ali 7 sati!?), nego na sjeverozapad, ispočetka se još uvijek vozeći kroz široka polja Southlanda. Tek se na horizontu sramežljivo pojavljuju prva brda, ali drže se podalje. Mossburn je jedno od onih mjesta u kojima imate tri ulice, dva restorana-kafića, dućan koji je zatvoren i koji ujedno služi i za odlaganje pošte za okolne zaseoke u kojima poštu donose kiviji (a kako su kiviji gotovo slijepi, ne donose ju ni oni, nego si žitelji tih mjesta moraju sami doći pokupiti poštu u centar zbivanja, a to je Mossburn). Tu čekamo dvadesetak minuta dok se ne pojave oba autobusa za dalje, s time da je naš luksuzniji, veći, pravi autobus, ali nažalost bez wi-fija. Nakon Mossburna brda se ozbiljno približavaju cesti, isprva se otvaraju livade na blagim padinama, koje podsjećaju na Sloveniju – još samo fali kozolec – a onda brda postaju ozbiljnija, nadilaze granicu šume i sve više stišću cestu. I dok bi dlanom o dlan (i tako kojih 18 tisuća puta), iz prostranih poljana koje liče na plodne ravnice krajnjeg sjeveroistoka Austrije, stižemo u usku ledenjačku dolinu s jezerom Wakatipu, koja pak izgleda kao da smo negdje u Salzkammergutu. Teško je naglasiti kontrast kada se referiraš na dva dijela iste države, iako su dotični ipak prostorno odmaknutiji od ovih na Novom Zelandu, pa prijelaz nije toliko brz. Nažalost, sjedim na krivoj strani autobusa, pa tako ne vidim najbolje samo jezero, ali tješim se da ću istim ovim putem proći kada za dva dana budem išao u Milford Sound, pa mi nije toliki propust. Jezero Wakatipu pruža se u obliku slova S u dužini od kojih 80-ak km, s najvećom širinom od samo 5 km, a njegove vode dosežu maksimalnu dubinu od 380 metara. Budući da mu je površina na 310 metara nad morem, razuman je zaključak da je jezero kriptodepresija. S površinom od 291 km˛, to je treće najveće jezero na Novom Zelandu. Pune ga rijeke Dart i Rees, a prazni rijeka Kawarau. Jezero je zapravo potopljena ledenjačka dolina, uokvirena strmim vrhovima, od kojih se posebno ističu (i svojim imenom to dokazuju) The Remarkables, skupina visova na istočnoj obali jezera odmah pored mjesta gdje jezero ponovno skreće na jug, nakon kratkog pružanja na istok. U podnožju The Remarkablesa smjestio se Queenstown, moje današnje odredište, i jedno od triju naselja na jezeru (na krajnjem južnom kraju je Kingston, na krajnjem sjevernom Glenorchy). Ime jezera je nejasno – waka znači „piroga“, a tipu „rasti“, no u južnomaorskom dijalektu došlo je do nekih promjena, pa tako to može biti i od whakatipu („rastući zaljev“) ili čak whakatipua („zaljev duhova“), a neki tvrde da je možda i Wakatapu („posvećena piroga“ – ujedno smo sada doznali i da waitapu onda znači „posvećena voda“).
U Queenstownu me čekaju čak dvojica Hrvata. Kod jednog od njih ću odsjesti, s drugim ću se naći sutra. Ante, kod kojega odsjedam, rekao me dočekati na stanici u 2.30, kada bismo trebali stići, no na kraju dolazimo i ranije. Ja sam u međuvremenu potrošio internetski promet, pa moram prvo naći nekakav internet da se prikvačim, izvučem Antin broj mobitela i onda mu pošaljem poruku. Uspijevam nekako uloviti neki slabašni wi-fi, šaljem mu poruku, on kaže da stiže za 5 minuta, ali onda mi pak javlja da nije siguran na kojoj sam ja točno stanici. Nisam ni ja, pa mu otprilike opisujem što se nalazi oko mene. Ipak se uspijevamo potrefiti, te potom krećemo prema kući u kojoj ću odsjesti, a u kojoj ukupno živi 12 ljudi, uglavnom Južnoamerikanaca, svih na working holiday vizi. Ante je jedini iz Hrvatske, i opet se događa situacija koju ja često imam s ljudima – on mene zna od ranije, s faksa, jer je studirao lingvistiku i informatologiju. Ja se njega ne sjećam, iako se sjećam njegove generacije. Apsolvent je, međutim trenutno je u nekom drugom filmu. Ovdje radi kao kuhar, bio je pred 2 godine u Kanadi, također na working holiday vizi, tamo se zainteresirao za kuhanje, vratio se u Hrvatsku, radio isto godinu dana u toj branši, onda je odlučio okušati sreću na Novom Zelandu. Radi u jednom od finijih restorana u Queenstownu, zadovoljni su njime, tu je već dva mjeseca, a kako po pravilima working holiday vize ne možeš dulje od 3 mjeseca raditi za istog poslodavca, njegov će ga poslodavac sponzorirati. Možda ostane čak i dvije godine, zadovoljan je uvjetima, iako radi dokasna, ali petak i subota su mu slobodni, pa će mi se tako pridružiti u petak na izletu u Milford Sound. Kuća je smještena 15-ak minuta hoda od centra, na rubu jednog autokampa, ima balkone u prizemlju i na katu, s kojih puca pogled na dolinu kroz koju vodi put prema Wanaki, a i na The Remarkables, gdje je smješteno skijalište. Spavam u četverokrevetnoj sobi (2 kreveta na kat), Ante mi je već sve pripremio, čak mi je kupio i cidere, jer pažljivo čita putopis :D. Malo ćemo još popričati prije nego što se on otputi natrag na posao, a ja ću se prvo otuširati, obaviti svoje internetske obveze, i potom i sâm krenuti u grad. Dok sam sve uspio srediti, bilo je već prošlo 5 sati. Otišao sam prvo u Spark centre doplatiti za još jedan gigabajt internetskog prometa, to bi mi trebalo dostajati do 13. veljače, kada mi počinje idući mjesec, zatim sam imao kasni objed u vidu nekoliko jiaozia (9 komada za ne baš jeftinih 12 dolara, ali ovo je Queenstown, tu su cijene skupe, a koliko čujem, i smještaj je problem, jer je premalo kapaciteta, pogotovo za ovaj vikend, koji je produženi – u ponedjeljak je praznik, Dan Sporazuma iz Waitangija, koji zapravo pada u subotu, ali Novozelanđani su tolike lijenčine da ako im praznik pada za vikend, sele ga na ponedjeljak :D ), te potom poslijepodne provodim u šetnji uz obalu jezera, upoznajući neveliki Queenstown. U središtu grada u jezero se zario poluotok s velikim parkom, u kojem se nalazi uobičajena parkovna arhitektura – jezerce s lopočima i patkama, jedan kameni mostić, paviljon – ali i igralište za frizbi-golf. Riječ je o neobičnoj igri u kojoj dakle slijedite pravila golfa, ali ju igrate frizbijem – koji naravno ne ubacujete u rupu, nego ga trebate nabaciti na nekakvu metalnu konstrukciju. Možda jedan od ovih dana odigram koju rundu…
Queenstown nije grad od znamenitosti, ovdje dolazite ili radi adrenalinskih aktivnosti (Queenstown je bio prvo mjesto na svijetu u kojem se skakao bungee jumping – kao rekreativna aktivnost, naravno, bungee jumping inače potječe s Vanuatua i tamo je to bio svojevrsni obred muškosti), ili da si malo napunite baterije. Jedna od aktivnosti je i krstarenje jezerom, pri čemu je osobito atraktivno ono parobrodom Earnslaw, jedinim putničkim parobrodom na ugljen koji još vozi na južnoj polutci, sagrađenim 1912. Krstarenje traje oko sat i pol. Možda jedan od ovih dana… Večerao sam u indijskom restoranu ubovši posebnu akciju srijedom navečer, kada su svi kariji 14 dolara (i kada sam zatražio blagi, stvarno sam i dobio blagi kari, po mojim standardima blagosti), otkrio i dosad najjeftiniju pivu na Novom Zelandu – točenu za 5 dolara (i dalje je to 5 kn za pola litre), a potom se oko 10 sati vratio u kuću. Ante se pojavio tek iza ponoći, kada sam se ja već ušuškao. Sutra ćemo onda uglaviti Milford Sound i vidjeti za ostatak programa…
I Bugarska je bila jedna od tranzitnih zemalja na putu, a u Sofiji sam stao tek da razbijem monotoniju dugačkoga puta do Istanbula. A ni hrana u Sofiji nije loša. Upoznao sam tamo onu ženu koja je glumila u filmu s Kevinom Baconom i dobio Kevin Bacon indeks 2. Dva dana u Sofiji bila su u znaku snijega na okolnim brdima, kao i vječitog razočaranja koje osjetim u toj državi. Bugarska je meni nekako esencija svega onog negativnog na Balkanu i u istočnoj Europi, barem što se tiče bugarskog društva i njegovih tvorevina (tu uključujem i gradove). Na svojim putovanjima kroz Bugarsku sam uglavnom tranzitirao, tek sam 2008. ovdje proveo nekoliko dana (u Varni, Plovdivu i Sofiji). Uz izuzetak povijesnog centra Plovdiva i Rilskog manastira (te možebitno Velikog Trnova, koje nisam vidio), bugarski su gradovi prepuni jednoličnih i depresivnih blokova, zapušteni su (sofijske ulice izgledaju gore nego neke ulice u Phnom Penhu), zemlja je ogrezla u korupciju, na ulicama je podosta mutnih tipova… Stvari postaju još gore kako zalazite dublje u provinciju, pa je tako uz samu tursku granicu kontrast toliko izražen da se pitate koja je od dviju zemalja u Europskoj uniji. I doista, moj je dojam Bugarske stalno takav, iako sam vidio i puno siromašnijih zemalja, ali nekako je čitav habitus u tim drugim državama pozitivniji. No kako krčag ide na vodu dok se ne razbije (a i ja ne želim robovati predrasudama, nego ih konstantno preispitujem), povremeno ipak pružim priliku Bugarskoj, a još mi je ostalo dovoljno neistraženih dijelova ove zemlje da se i dalje nadam da će mi se dojam o Bugarskoj u nastavku života popraviti. Kako rekoh, glavna komparativna prednost Bugarske je jeftina i ukusna hrana. Meni sasvim dovoljno da nastavim ići na vodu. :)
Blagodarja Blgarija!
Post je objavljen 04.02.2016. u 11:15 sati.