Tmurni zimski dan, tmurno i ozračje. Povod mog dolaska u Pag je bila ostavinska rasprava mojeg oca. Prije nego sam pristupio tom formalnom činu kod Javnog bilježnika, posjetio sam očev grob i nedavno mu preminulog rođaka Ante Redića-Žgorića. Ante ga je ispratio na vječni počinak, načet svojom bolešću nagovjestio je i svoj odlazak, što se eto nakon tri mjeseca obistinilo.
Čin ostavinske rasprave možeš doživjeti jednom ili dva puta pod uvjetom da nadživiš svoje roditelje. Ovaj čin je u meni izazvao duboke emocije i bilo se teško suspregnuti njima, bez obzira dali si nešto nasljedio ili nisi. Ovim činom Mate Maričević je izbrisan iz svih knjiga, iz svega onoga što je glasilo i bilo njegovo vlasništvo. To je njegov administrativni kraj. Time je Mate Maričević otišao u vječnost i ostati će prisutan među nama, samo onoliko koliko ćemo ga se sjećati i posjećivati njegovo posljednje počivalište.
Pag?, ta moja velika nepoznanica, ovim činom je sve više i sve dalje od mene. Trudim se cijeloga života biti odan Gradu. Ovaj blog je također zalog tome. Svi oni koji mi daju podršku u pisanju ovoga bloga i nećete vjerovati da ih je više koji nisu Pažani, je moja jedina veza, moja jedina povezanost sa mojim "rodnim" Gradom Pagom. Uopće ne mislim da ovime radin nešto "važno", emocionalno ili poslovno, ustvrdio bih više zabavno i korisno za sve one koji rado dolaze na ovaj blog.
Vidim da Pag ne miruje, da se radi, priprema se za ono što je ispred njega. Dolazi Uskrs, vjerujem da će tada biti i prvih gostiju, tada će sve živnuti i krenuti onim putem kojeg u Pagu mnogi očekuju.
Od roditelja nasljeđuješ i neke talente, neke osobitosti po kojima si prepoznatljiv. Ako osobitosti mojih roditelja ljudi prepoznaju u meni, meni je to najveća dobit, veća od bilo kojeg materijalnog. Sjećanja i zajednički trenuci su oporuka koju niti jedan Javni bilježnik, niti jedan sud ne može osporiti.
Post je objavljen 03.02.2016. u 11:30 sati.