Valjda po prvi puta nakon Napiera jutro je osvanulo sunčano i bez vjetra (u Wellingtonu i Dunedinu je bilo sunčano, ali je puhalo). Dojam od prethodne večeri, kako je Invercargill grad impresivne arhitekture ponešto je dopunjen današnjom šetnjom – to je točno, ali samo za područje od kojih 500 metara u promjeru. Izvan toga, Invercargill isprva počinje ličiti na Rotoruu ili Taupo, neki od tih modernih gradova s uniformnom arhitekturom, a onda prelazi u također već spomenute ulice s obiteljskim kućama i vrtovima. U tom se dijelu, sjeverno od centra, nalazi i nekoliko parkova, od kojih je najpoznatiji Queens Park.
Invercargill (maorski WaihMpai) je najjužniji i najzapadniji grad na Novom Zelandu (ima naselja južnije i zapadnije, ali nemaju status grada), a broji oko 55 000 stanovnika. Ujedno je i jedan od najjužnijih gradova na svijetu, te najjužniji grad u Commonwealthu – samo se u Čileu i Argentini može naći južnijih gradova. Grad leži na rijeci Oreti, okružen plodnim poljima Southlanda. Zanimljivo je da je upravo ovo područje bilo prvi dio Novog Zelanda koji su Europljani naselili, u početku je naravno bila riječ o lovcima na tuljane i kitove. Sâm Invercargill je međutim osnovan tek 1853., a nazvan je prema škotskoj keltskoj riječi inbhir koja znači „ušće“, i prezimenu Williama Cargilla, nadstojnika provincije Otago, u čijem se sastavu tada nalazio i Southland. 1861. Southland se izdvojio iz Otaga, ali financijski problemi novonastale provincije 9 godina kasnije prisilili su ju na ponovno ujedinjenje. Razlog je ležao u odseljavanju stanovništva na sjever, budući da poljoprivreda nije donosila željenu zaradu. Tek je pokretanjem stočarstva i mljekarske industrije došlo do ponovnog porasta populacije u ovim krajevima. Odonda Invercargill živi svojim životom uspavanog gradića na kraju Dugog bijelog oblaka. Invercargill je poznat i po Southern Institute of Technology, visokoškolskoj ustanovi koja ima program zvan Zero Fees, omogućavajući tako besplatan studij državljanima Novog Zelanda i onima koji imaju trajnu dozvolu boravka. Stoga je grad postao i studentskim središtem, premda naravno mnogo manje no što je to slučaj s Dunedinom. Zanimljivo je da je Invercargill najoblačniji grad na Novom Zelandu (tim više je ovo sunčano vrijeme čudno), te drugi najvjetrovitiji, naravno nakon Wellingtona. Utješan je podatak da unatoč oblacima u Invercargillu nema toliko kiše. Nazivaju ga i „Gradom vode i svjetla“, pri čemu se svjetlo odnosi na polarnu svjetlost, koja je, kako sam već ranije naveo, u ovim krajevima vidljiva zbog geomagnetske anomalije. Voda u imenu nije sasvim jasna, može se raditi o okolnim zaljevima i lagunama, a neki smatraju da je riječ o tome da kiša kojiput zbog snažnog vjetra znade padati vodoravno. U rujnu 2010. grad je iskusio najveći snijeg u svojoj povijesti, uslijed čega se srušio krov gradskog stadiona. U Invercargillu se inače nalazi i jedini natkriveni velodrom na Novom Zelandu. Kad smo već kod toga, iz Invercargilla porijeklo vodi i Burt Munro, zaljubljenik u motocikle koji je na vlastitom prerađenom motociklu srušio nekoliko svjetskih brzinskih rekorda za motocikle obujma ispod 1000 cmł. Po gradu je nazvan i Invercargill March, vojna koračnica koja se od Bitke na Galipolju povezuje s Anzacom i postala je jednom od najpoznatijih vojnih koračnica uopće, toliko da neki misle da je zapravo ona novozelandska himna. Glazbu je napisao Alex Lithgow, koji je pohađao srednju školu u Invercargillu.
Ja sam se za početak zaputio jedan blok južnije od svoga hostela, do križanja nazvanog Bank Corner – naime, na trima od četiriju uglova nalaze se raskošne palače u kojima su nekada bila sjedišta banaka (iako danas više nisu), a na sredini je Trooper Memorial, spomenik vojnicima poginulima u Burskom ratu. Na četvrtom se uglu nalazi memorijalni zid s keltskim i maorskim simbolima, koji tako simbolizira dva nasljeđa u ovom gradu. Keltsko, ili bolje rečeno škotsko nasljeđe vidi se u prezimenima lokalnog stanovništva, kao i u specifičnom škotskom izgovoru fonema r, koji se izgovara vibrirajuće. Iako je ovo potonje vidljivije izvan grada, u manjim mjestima. Od Bank Cornera krećem po Dee Street (glavnoj ulici, gdje je i moj hostel) prema sjeveru, uz dva skretanja, jedno u Esk Street, koja je nešto najbliže gradskom korzu, te na drugu stranu, prema nekadašnjoj željezničkoj stanici, koje danas više nema, ostao je samo raskošni viktorijanski hotel za goste željeznice. Inverkargilska željeznička stanica bila je najjužnija na svijetu s putničkim prometom. Danas ovuda još prolaze teretni vlakovi, koji idu sve do Bluffa, 20-ak km južnije.
Budući da sam iz hostela krenuo iza podneva, već je bilo i vrijeme ručku, pa sam nešto pojeo u restoranu zanimljiva naziva Thai Saigon, a potom krenuo na sjever prema Queens Parku, napravivši usput mali zaobilazak do inverkargilskog vodotornja, građevine od 300 000 cigala sagrađene 1889., koja danas više nema svoju izvornu svrhu, no služi kao vidikovac. Ako imate tu sreću da se zateknete u gradu onaj jedan dan kada je otvoren. A to nije danas. Nakon vodotornja odlazim jedan blok sjevernije, gdje se nalazi Queens Park. Ali neću još u njega, nego prvo u Muzej Southlanda. Inače ne obilazim te lokalne muzeje, budući da je uvijek više-manje isti fundus, ali ovdje me posebice zanima Tuatarij, možda budem bolje sreće i vidim još koji primjerak ovih simpatičnih životinja. Tim više jer premosnikâ zapravo ima dvije vrste, jedna je pilasti premosnik, koji je uobičajeniji, i njih sam ono vidio u Zealandiji (odnosno, samo onog jednog). Ovdje imaju osim toga i pripadnike druge vrste, Guntherovog premosnika, koji živi samo na North Brother Islandu u Cookovu prolazu. Ali glavna je atrakcija svakako Henry, 110 godina stari mužjak, koji je prije nekoliko godina po prvi puta postao ocem. Gledam filmić koji ukratko prikazuje Henryjevu priču. Henry je dopremljen u ovaj istraživački centar (koji djeluje u sklopu muzeja) kako bi svojom oplodnjom više ženki povećao ovdašnju populaciju premosnikâ. Zato su mu i dali ime Henry, po Henriku VIII., računajući na njegov libido. Za početak su ga stavili s Mildred, ženkom 30-ak godina mlađom od njega. Henry ju je slijedio uokolo po terariju, sve dok nije došlo vrijeme parenja. Umjesto da ju krene oplođivati, Henry ju je – napao, i odgrizao joj dio repa. Osoblje centra bilo je u šoku, te su Henryja izolirali u vlastitu nastambu i zatražili dopuštenje da dovedu još jednog mužjaka. Tako je u centar stigao Albert. Henry je i njega napao – na filmu se vidi poprilično smiješan modus operandi koji premosnici imaju prilikom borbe. Naime, kako su premosnici i inače prilično spore životinje, tako i njihova borba slijedi taj obrazac. Dva premosnika stoje usporedo, posve nezainteresirano buljeći pred sebe. U jednom času, jedan od njih nasrne na drugog, i ta borba traje možda dvije-tri sekunde. Potom se vrate u početni položaj, kao da se ništa nije dogodilo. I tako opet kojih desetak sekundi, do novog nasrtaja. Uglavnom, za razliku od Henryja, Albert je uspješno obavljao svoju rasplodnu funkciju s čitavim haremom, sve dok zbog manjka genetske raznolikosti nije odlučeno da mu se na neko vrijeme uskrati mogućnost parenja. Albert je ubrzo nakon toga uginuo, vjerojatno zbog prevelike hormonske neravnoteže – vulgo, udarila mu je sperma u glavu. Time je Henry opet došao u prvi plan. No njegovo se ponašanje prema ženkama nije promijenilo, što je u centru već izazivalo očaj. I tada je jednog dana jedan od timaritelja primijetio na Henryjevu trbuhu neobičnu kuglastu izraslinu. Henry je odveden veterinaru kako bi se napravila biopsija, te je utvrđeno da je riječ o kanceroznoj izraslini. Ona je uklonjena i Henry se dobro oporavio. Kad se vratio u Centar, njegovo se ponašanje posve promijenilo – više nije bilo ni traga onoj nekadašnjoj agresivnosti. A sve je kulminiralo kada je nekoliko mjeseci kasnije ulovljen kako se pari s Mildred – u dobi od preko 100 godina. Kakav Zvonimir Rogoz, kakvi bakrači… Bilo je bojazni je li mu sperma još uopće dovoljno kvalitetna i hoće li oplodnja biti uspješna, no jaja su se uspješno izlegla, i tako su stogodišnjak Henry i njegova družica u osmom desetljeću života dobili svoje prvo potomstvo.
U terariju međutim premosnici i opet ne surađuju što se tiče vidljivosti. Mladunce se može vidjeti, jer su izdvojeni u poseban inkubator, vidio sam doduše i Henryja i Mildred, ali treba jako pažljivo zagledati jer se skrivaju među biljem u svojim nastambama. A kako su vrlo tromi, ne miču se satima, što čitavu potragu čini još težom. Guntherove premosnike nisam uopće vidio.
U ostatku muzeja najzanimljiviji je dio postava posvećen novozelandskim subantarktičkim otocima, te njihovoj flori i fauni. Iako ih zamišljamo kao golu kamenu pustoš, ti su izolirani otoci, šibani vjetrom, često prepuni biljnog i ptičjeg svijeta, što je i razlog zašto su proglašeni rezervatima prirode. Ljudi onamo uglavnom ne zalaze, osim ako nisu prirodoslovci – nekad su ondje obitavali kitolovci i lovci na tuljane, počinivši pogrom lokalne populacije tih životinja, koja se još do danas nije od toga oporavila. Kao što na otocima zna postojati gigantizam faune, tako ovdje postoji i gigantizam flore, pa tako imamo biljke koje su srodnici recimo ljiljana, a mogu narasti do visine od jednog metra. Od ptica koje se gnijezde na tim otocima najimpresivniji su svakako albatrosi, ptice s najvećim rasponom krila (preko 3 metra), odlični letači koji mogu letjeti nekoliko dana, a mislim da, slično čiopama, čak mogu i spavati u letu. Dvije vrste prevladavaju u ovim krajevima – kraljevski albatros i albatros lutalica. U muzeju imaju nekoliko prepariranih primjeraka, koji su ovamo došli zato što su se zapleli u ribarske mreže. Što se same veličine tijela tiče, albatros nije osobito velik – možda poput labuda. Ali kad razvije krila zapitate se gdje ih drži…
Obilazak ovoga iznimno zanimljivog dijela muzeja morao sam prekinuti prije kraja jer me potjeralo na WC. Kad sam bio gotov shvatio sam da se približava 5 sati, kada se muzej zatvara. Ništa, pokušat ću u srijedu još skoknuti ujutro prije busa… A sad ću napokon u Queens Park. Ovaj prekrasno uređen park zauzima površinu od oko 5 hektara, na kojima je smješteno nekoliko specijaliziranih vrtova (između ostalog ružičnjak i subantarktički vrt), jezero s patkama, dječje igralište, golf teren, nekoliko vodoskoka, avijarij (nastamba za ptice), omanji zoološki vrt…a možete i jednostavno šetati sjenovitim alejama i uživati u atmosferičnosti, pogotovo u ovakav lijepi sunčani dan koji je, kako sam doznao, ovdje prava rijetkost.
Nakon završetka s parkom, vraćam se do grada, koji je u međuvremenu opustio. Nije još ni 5 popodne, radni je dan, ali centar grada je pust. Prodavaonice su zatvorene, moram proći čitav centar da nađem nekakav dućan s živežnim namirnicama, te na kraju nalazim samo supermarket. Centar grada ima nekoliko zanimljivih zgrada, između ostalog je tu kazalište Civic Theatre, potom zanimljiva instalacija koja je ujedno i sunčani sat u obliku kišobrana, a pokazuje raspored cirkumpolarnih zvijezda na inverkargilskom nebu u vrijeme zimskog solsticija, 22. lipnja, zatim je tu palača suda, te južnije od centra Marijina bazilika, lijepa crkva kvadratnog tlocrta čija je kupola jedna od dominantnih gradskih vizura, te se navodno po njoj orijentiraju čak i piloti koji slijeću u Invercargill – a naravno, tu je i masonski hram. Već treći koji vidim na Novom Zelandu, i svi su vrlo jasno označeni, unatoč navodnoj tajnosti te organizacije. Vjerojatno je udaljenost Novog Zelanda dovoljna za konspirativnost…
Oko 7 se vraćam u sobu, potom se raspitujem oko prijevoza sutradan za Bluff, ne postoje redovne autobusne linije, već samo kojekakvi shuttlei koji prevoze putnike na brodove za otok Stewart. Morat ću dakle jednim od njih, cura s recepcije, za koju bih po izgledu rekao da je Indijka, ali mogla bi biti i Iranka (dosta je svijetle puti za Indijku) rezervira za mene prijevoz, ujutro u 9.45 idem u Bluff, vraćam se oko 6 popodne. Što ću raditi toliko vremena u Bluffu? Pisat ću, šetati uokolo, nevelik je to gradić, ali ima lijepu prirodu uokolo. Odlazim još potom u susjednu pivnicu Speight's i za večeru uzimam ono što inače poprilično uspješno izbjegavam na Novom Zelandu – fish 'n' chips. I to od plavog morskog grgeča, ribe karakteristične za novozelandske vode, popularne za filetiranje i prženje zbog male količine ulja. Te uz to jasno, pivu. Mislim, uz ribu treba vino, ali ovo je pivnica, te je osim toga posrijedi pohani riblji file. Ako već oni pripremom unište ribu, onda ću ja još dodatno zašvasati.
I sad, kako sam ušao u veljaču, a do polijetanja imam još 16 dana, pokušat ću ukratko dati rekapitulaciju svojih dojmova i razmišljanja o svakoj od 16 zemalja kroz koje sam prošao na ovom putu. Prva je na redu naravno Hrvatska, u kojoj sam, što se puta tiče, proveo tek nekoliko sati, od Zagreba do Tovarnika, ali Hrvatska koju sam ostavio i Hrvatska u koju se vraćam nisu ista država. Otkako sam otišao, državu je zatekla izbjeglička kriza, izbori, postizborna farsa oko prava na sastavljanje vlade, te onda i sama vlada. Kad pogledam političku situaciju koja me čeka u domovini, poželim ostati ovdje, dovoljno daleko od svega. Pomalo mi je čudan osjećaj da ću se vratiti u zemlju u kojoj je ljudima također prošlo 10 mjeseci (znate onaj solipsistički osjećaj da, dok niste negdje, to sve miruje?), da su ljudi koje sam ostavio možda izveli neke radikalne promjene u svojim životima, neki su zatrudnjeli, neki su rodili, neki su prekinuli, neki se sparili, a neki nažalost i umrli (danas sam doznao tužnu i potresnu vijest da je jedan od moje dvojice cimera s posla preminuo nakon borbe s karcinomom, koji mu je otkriven kad sam ja već bio na putu - a još smo se dogovarali za ćevape kad se vratim…)… Hrvatska je u tih 10 mjeseci okončala još jednu uspješnu turističku sezonu (dok sam ja tabanao Kinom i Vijetnamom) te je Zagreb bio izabran za najbolju adventsku destinaciju (dok sam ja tabanao Indonezijom), i to je ono pozitivno što treba gledati. Kao i to da dolazi proljeće. U mnogim drugim stvarima, nažalost, teško je biti optimist. No ja sam po prirodi optimist, a određeni novi momenti poslije ovoga puta sasvim sigurno će mi pomoći u adaptaciji na sumornu realnost. Isto tako, kao što je rečeno jednom, putujemo i zato da bismo cijenili dom. Hrvatska, kolikogod njena perspektiva ekonomske i društvene budućnosti bila mračna, još je uvijek u boljoj poziciji od Pakistana ili Kambodže. A za dobiti potpunu sliku treba se uspoređivati i s onima ispod sebe, jer jedino tako možemo spoznati pozitivne vrijednosti koje imamo, umjesto toga da neprestance gledamo što nam sve nedostaje. Utješno je vidjeti da se ljudi ipak neće tek tako predati. Znanje je moć, putovanje je znanje (ili barem način stjecanja istog), stoga se nadam da sam i ja ovim svojim putopisima barem malo upalio luč onima koji vole stvari sagledavati kritično i objektivno, a ne smatrati da nas mjesto rođenja obavezuje na ponos ili neki drugi oblik superiornosti. Možemo tek biti zahvalni Bogu/karmi/spletu okolnosti da smo se rodili u boljoj poziciji za život od nekoga drugoga, te iskoristiti svoj život kako bismo omogućili i onima manje sretnima da se jednoga dana rađaju u jednako tako dobroj poziciji. Ali možemo i naučiti nešto od njih – nije floskula da im siromašnih ljudi koji su sretniji od nas, koji smo materijalno bogatiji od njih. Još jedan razlog zašto putovati i zašto upoznavati nove krajeve, donositi dojmove u domovinu i mijenjati svoju svijest, ali i svijest ljudi oko sebe. Hrvatska je za mene dom, ali prije svega, Hrvatska je za mene baza za nova istraživanja svijeta, onaj sigurni zaljev iz kojega krećem na krstarenja.
Hvala, Hrvatska!
Post je objavljen 02.02.2016. u 09:21 sati.