Marketing
PRIČA O VATROGASCU KOJI ČUVA NAŠE PRIRODNE LJEPOTE I SPAŠAVA TURISTE IZ OLUJNOG MORA
DUBROVNIK
Državna uprava za zaštitu i spašavanje odlučila je nagraditi junaka naše današnje priče kristalnom plaketom za 'Naročiti pothvat u sustavu civilne zaštite na području RH u 2015. godini za akciju spašavanja petorice kajakaša iz olujnog nevremena na moru'. Tomislav Margaretić se, naime, nikad nije bavio turizmom, a opet ne znam baš puno osoba koje bi poput njega mogle po svijetu hodati kao manekeni najboljeg hrvatskog turističkog proizvoda – domaćeg čovjeka, bez kojeg sve investitorske konstrukcije drže vodu koliko i šešula s bušnim dnom. Zamislite bilo koji hotelijerski i slični turistički projekt pa ga stavite u ozračje mrgodnih, sebičnih ljudi iz čijeg oka na prvu vidite da vas važu isključivo kao hrpicu potencijalnih eura ili kao način na koji da se olako okrenu o kakvu provizijicu, a ako vam pođe loše, okrenut će vam leđa i - bit će vam jasno o čemu govorim.
Tomo, kako ga zovu u njegovom Dubrovniku, sušta je suprotnost takvog u se, na se i podase zagledanog domaćina. U svemu što radi on je čisti pozitivac (zato su ga ove godine premašnom većinom sugrađani izabrali pozitivcem 2015.). A kako je u Gradu nemoguće raditi dobro, a da te vibracije ne osjete i furešti, tako je za mnoge od njih susret s tim četrdeset i sitniš starim gosparom bio ne samo ugodan, nego i spasonosan. Primjerice, za petero kajakaša koji su se prošloga svibnja s vodičem uputili na rekreacijsku vožnjicu do Elafita i završili na oštrim hridima Kalamote, kako u Dubrovniku zovu Koločep, prvi od otoka u nizu prema Pelješcu. Mokri, iznemogli, prestrašeni, s jedne strane suočeni sa snagom mora, s druge s nazubljenim hridima tresli su se dok iz krijeste valova pred njih nije izronio gliser s Tomom i kolegom mu Tonijem Knegom. Njih dvojica dubrovački su suradnici spasilačke tvrtke EmergenSea, a na brodolomnike ih je uputio poziv iz Lučke kapetanije Dubrovnik.
'Kad smo Toni i ja mojom Calafurijom doplovili do stijene na koju se popelo petero kajakaša, čiji je vodič zatražio pomoć, zbog valova im nismo mogli prići bliže od 30 metara. U trenu sam odlučio da s pet pojaseva za spašavanje skočim u more i doplivam do tih nevoljnika. Plivanje na dvometarskim valovima s pojasom bilo je dosta naporno, a kad sam došao do kajakaša, naredio sam im da navuku pojaseve te prvo krenuo spašavati djevojke (uz njih su bili dva momka i vodič). Uvjerio sam ih da bez straha jedna po jedna skoče u vrh vala, koji bi ih onda odmaknuo od opasnih stijena, a ja ih čvrsto prihvatio, da mi ih more ne otme, te sam s njima zaplivao prema brodu na kojem nas je čekao Knego, gledajući nas kako se polako približavamo i boreći se sa sve većim valovima. Pomogao sam curama, od kojih je jedna vrlo slabo znala plivati, da se popnu na Calafuriju. Kako je u tim trenucima nevrijeme pojačalo, a ja bio iscrpljen od plivanja, zaključili smo da nas dvojica ne možemo sami dobiti ovu borbu s morem, valovima i vjetrom te smo u pomoć pozvali brod za traganje i spašavanje Danče Lučke kapetanije Dubrovnik, s iskusnim zapovjednikom Đurom Čanićem', kaže Tomo, a onda, kao da je riječ o banjadi po bonaci, doda, 'počekali smo da se nevrijeme barem malo smiri pa sam ponovno zaplivao prema kajakašima na stijenama'.
Ovog puta vukao je plutajući konop za koji je bio privezan pojas za spašavanje koji bi nakon skoka u more navukao svaki od trojice kajakaša, a momci s Danče dovukli su ih potom jednog po jednog do svog broda. Tomo je ovog puta štafetno plivao od Danče do stijena i natrag, vukući pojas. Akcija koja je prijavljena u 13.45 okončana je oko 19 sati, kad su kajakaši vraćeni u Grad. 'Na rastanku su nas izljubili od sreće i veselja što su živi. A kad sam već zaboravio na to, odjednom je stigla nominacija za Plavu vrpcu Vjesnika (najstarije i najprestižnije hrvatsko priznanje za pomoć na moru nakon propasti kuće Vjesnik dodjeljuje Sindikat pomoraca), a onda i ovo priznanje Grada i Državne uprave za zaštitu i spašavanje za moju pozitivu', kaže Tomo, a već je nakupio toliko zvanja i vještina da je ova spasilačka tek jedna od brojnih s kojima je bio na službu turista i turizma.
Čak je i njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu bilo neka vrst – obrane turizma. 'Slučaj je htio da mi jedno vrijeme bojišnica bude hotel Belvedere', kaže Tomo, koji je na početku rata imao osamnaest godina. 'Bio je to kraj trećeg razreda srednje škole, a u četvrti razred smo išli u ratu, po skraćenom postupku. Sjećam se da sam dva dana čekao ispred Ureda za obranu kad mi je rođak preko neke veze uspio nabaviti pušku. Onda sam pošao u Konavle s još trojicom iz Dubrovnika i skupinom Korčulana. Neki od njih su kasnije nastradali. Potom sam se priključio obrani Grada. Moja skupina, kojoj je zapovjednik bio Mladen Jurković, držala je Belvedere, Orkanske visove, a i davali smo potporu Srđu. Mislim da sam dvanaest puta bio gore. Bilo je to strašno vrijeme u kojem sam izgubio i nekoliko dobrih prijatelja, ali i vrijeme kad smo svi bili isti. Nismo se isticali velikim razlikama', prisjeća se Tomo.
Poslije rata sedam godina radio je na Hrvatskoj radioteleviziji kao montažer.
'Često sam išao s ekipama na teren i tu sam se nagledao i naslikao svega, pa i turista. Čuo sam njihova mišljenja, vidio što cijene, što ih smeta... Jedini problem je bio što to nije bio stalni posao. Nakon tog iskustva ostalo mi je nekoliko jako lijepih prijateljstava', spominje se faze 'montaže atrakcija', a onda, kad pomislite da mu je nakon toga poslovna sudbina uhvatila neki više pravocrtan pravac, kratko odmahne: 'Ma kakvi, postao sam vatrogasac! I to ne bilo kakav, nego vatrogasac na Lokrumu.' Onima koji ne dolaze često to možda i ne znači puno, ali biti vatrogasac na Lokrumu isto je kao biti čuvar dragog kamenja. 'Naravno da turisti nisu svjesna opasnost, ali svojim nesvjesnim ponašanjem i neopreznošću često mogu izazvati katastrofu na takvoj jedinstvenoj zelenoj lokaciji kao što je Lokrum. Zato je vatrogasni nadzor na Lokrumu uistinu bio pun odgovornosti i napetosti', kaže Tomo.…. tportal.hr
Post je objavljen 30.01.2016. u 11:08 sati.