U vrijeme kad je sve nastalo i kad ljudi još nisu znali govoriti, jedna se božica
zamislila. Nemušti ljudi su joj bili tužni i jadni. Kako im pomoći da se bolje
sporazumijevaju? Kako da izraze emocije? Mislila je i mislila i podarila im
zvuk. Nije bilo dovoljno, samo sa zvukovima nisu mnogo napredovali.
Mogao bi zvuk imati neki oblik, razmišljala je. Pa je artikulirala riječi.
Stvorila je mnogo riječi, sve ih stavila u škrinju i zatvorila. Hm, tako ljudi
nisu koristili riječi. Morala je riječi osloboditi, pustiti ih među ljude. Sa oblaka
je istresla škrinju na zemlju. Letjele su riječi, sklapale se u letu u rečenice.
I doletjele ljudima, koji su ih zahvalno primili kao sjeme razumijevanja.
Otada su ljudi govorili, stvorili književnost, tiskali knjige, pune lijepih
pjesama i priča. Boginja je bila zadovoljna, ljudski rod se razvijao
pomoću riječi.
A onda su se bogovi posvađali s ljudima i svaki je tražio svoje darove
natrag. Boginja riječi je zatražila svoje vlasništvo od ljudi. No kako su
ljudi navikli koristiti njezine riječi u milijunima kombinacija, nisu osjećali
riječi kao nešto što je došlo sa strane i što pripada nekome drugom
i nisu joj htjeli vratiti riječi. I taj spor još traje...