Neke događaje ne razumijemo pravilno onda kad se dese. Kad vrijeme prođe,
nacrta nam se objašnjenje.
Istanbul prije 10 godina, organizirana tura obilaženja, savršen vodič koji je živa
enciklopedija Istanbula. Nema što ne zna o ovom dvadesetmilionskom gradu.
Iz Novog Pazara je i vodi na našem jeziku. Pišem i čuvam šta sam sve naučila
o gradu kontrasta i povijesti. Zahvalna, kongresne sitnice dadoh vozaču i vodiču.
Vozač, Turčin, samo zahvali. Vodič reče: "Vi ste me mnogo zadužili!" I ja ostanem
zbunjena. Zar sitnicama zadužen?
Imali smo plovidbu po Mramornom moru i u povratku obilazak egipatske tržnice.
Inače distanciran, vodič se zalijepio uz mene, objašnjava što se tu kupuje, što
je nabolje, koji začini, čajevi. Objasnila sam mu da samo tražim dvije majice
tirkizne boje sa znakom Istanbula, jer iz svakog grada gdje odem donesem
takve majice sinovima. Pomogao mi je da nađem i onda uzeo majice. "Ja ću to!"
-reče i nestade kod prodavača. Mislila sam, hoće da se cjenka. Vratio se, dao mi
upakirane majice, "Sređeno je"-reče i nestade, prije nego sam mogla prosvjedovati.
Kasnije nije htio o tome razgovarati.
Dosta kasnije ispričala sam drugaru iz Novog Pazara ovu scenu.
"To je dug časti i on ga mora izmiriti istog dana!", reče mi.
"Iako je u pitanju sitnica?"
"Ma što da si mu dala, mora uzvratiti u najkraćem roku!"