Marketing
Povratnik
Čovjek stoji na raskršću, promatra obiteljsku dvokatnicu i pripaljuje treću cigaretu. Potom iznenada odbacuje cigaretu, produži korak, zađe u dvorište, priđe kućnim vratima i pritisne zvonce. Otvori mu postarija žena. Čovjek zuri u nju, traži riječ kojom bi započeo dijalog. Ona primjećuje njegovu zbunjenost.
– Izvolite, mogu li vam kako pomoći – uljudno će.
– Nekoć sam živio ovdje – napokon izusti čovjek.
– Gdje ovdje, ne mogu reći da vas se sjećam…
– Ovdje, u ovoj kući, bilo je to davno…
– Ah, tako...
– Da, još kao student – pojasni.
Stara žena kime glavom.
– Je li gospodin Weiss još živ?
– Umro je, ima već dosta, od njegovih smo sinova kupili kuću.
– Tako znači.
– Da.
Suhonjava ženica ispitivačkim okom promatra sredovječnog čovjeka u finom lanenom odijelu. Vitka je tijela, dubokih očiju i pomalo melankoličnog izraza lica. Doima se bezazleno.
– Možda bi željeli pogledati kuću – predloži.
– To bi bilo naprosto sjajno – oduševi se on.
Dok se uspinju stubištem na prvi kat, ona progovara:
– Kuća je bila u lošem stanju kada smo je kupili. Mnogo smo uložili u nju...
Doista, nekada škripavo drveno stubište sada je mramorno, zidovi su izravnati, nježno–roza boje, na prozoru je asparagus i ukrasna kopriva.
U dnevnom boravku, utonuo u baršunasto–zeleni naslonjač, starac u bijeloj potkošulji i kratkim hlačama sjedi pred televizijskim ekranom i promatra nogometnu utakmicu.
– Gospodin je tu nekoć živio – priopći mu žena pojasnivši – kao student. Pokazujem mu kako smo uredili kuću.
– A, neka–neka, ja gledam ove pacere… – odvraća u trenutku kada mu se pogled susretne sa pogledom neznanca.
Iznenadni gost misli: kuća malih obrtnika pristiglih iz provincije, štih zavičaja sparen s estetikom meksičkih sapunica.
– Lijepo ste to uredili – primijeti kurtoazno.
– Jelda da jesmo. Kuća je bila u jako, jako lošem stanju – ponovi se stara žena – Morali smo sve promijeniti: krov, podove, prozore... Jeste li možda za kavu?
– Vrlo rado – prihvati čovjek.
– Smjestite se na terasi dok stavim vodu da uzavrije.
On sporim korakom iziđe na terasu… promatra žardinjere s ukrasnim cvijećem, borićima, kovanu ogradu, ljuljačku, vrtne patuljke i labudove… U njegovom sjećanju ta je terasa prekrivena tek ter papirom koji se za vrelih dana lijepi za poplate kao žvaka. Sjedne pod tendu, u platneni naslonjač. Žena se vrati noseći šalice i čajne kolačiće na poslužavniku.
– Oprostite, nisam se predstavio – reče – moje je ime Filip Stipančić.
– Kata – jednostavno otpovrne ona. – U glasu vam se osjeća jak naglasak, dolazite li iz inozemstva – zanima ju.
– Jučer sam stigao iz Amerike...
– Amerike?
Čovjek kimne.
– Koliko ste vremena proveli ondje?
– Dvadeset i pet godina.
– Previše – zaključi ona. – A bavili ste se s čim, ako smijem pitati?
– Ispočetka svim i svačim, a onda opet svim i svačim, na kraju sam završio sa Zinfandelom. To je vino… naše, u neku ruku. Zinfandel je, naime, direktni potomak crljenka, autohtone hrvatske sorte vina.
– Oprostite, samo da zgotovim kavu…
Starica ponovo nestane u unutrašnjosti kuće.
– Napravila sam je zercu jačom – ubrzo nastavlja razgovor stavljajući džezvu na okrugli stolić.
– To je u redu, volim jaču…
– Imate li djece – priupita.
– Nikada se nisam ženio.
– Što ne?
– Jednostavno, biznis me je cijelog uzeo. Tako vam je to u Americi.
Na terasu pristigne starac iz dnevnog boravka: trbušast je, ruke i noge su mu tanke, lice okruglo, nos krumpirast, crven, prožet ljubičastim žilicama. Sa sobom je donio starački miris. Prosijedu žutu kosu češlja unatrag. Na nogama mu smeđe, demode plastične natikače.
– Izgubili su! Ponovo su izgubili! Bože kakvi paceri – ljuti se. – Nikada to neće u ligu šampiona! Pratite li vi nogomet … – zastane.
Čovjek ustane i pruži ruku.
– Filip Stipančić.
– Vide – starac čvrsto prodrma ruku gosta. – Dakle, pratite li vi nogomet gospodine Stipančiću?
– Gospodin je jučer stigao iz Amerike, ne zna on naše prilike – obavijesti ga žena.
– Amerike – začudi se starac.
Čovjek kimne.
– Gospodin se ondje bavio vinom – požuri objasniti starica.
– E, to je već posao koji mi se sviđa. Jeste zaradili dobar novac?
– Moglo bi se reći da jesam.
– Sjajno, volim kada naši ljudi uspiju vani.
U tom trenutku, nevezano za dijalog, Filip Stipančić doživljava svojevrstan trenutak epifanije. Odjednom mu bljesne zašto se vratio. Dok je kretao na put nije bio siguran zašto to čini, je li posjet – prvi nakon 25 godina – neka vrst pritajene nostalgije ili je riječ o nečem drugom.
– Želio bih kupiti vašu kuću – izrekne.
Starci izmjene blago začuđene poglede.
– Kuća nije za prodaju – nezainteresirano odvrati Vide.
– Dat ću vam dobru ponudu.
– Ne dolazi u obzir – odmahne starac rukom.
– Za taj novac moći će te kupiti dvije kuće, jednu u Zagrebu i jednu na moru!
U starčevom uhu riječ more zvuči poput pjeva sirene. Oduvijek je priželjkivao apartman na dalmatinskoj rivijeri. Sada mu se nudi prilika, ali tvrdoglavo odbija:
– Mi ovdje živimo, ovo je naš dom!
– U redu, poštujem to. Ponuda je došla kao grom iz vedra neba. Vjerujte, i ja sam zatečen. Kada sam pozvonio na vaša vrata nisam imao namjeru kupovati kuću. Ostavit ću vas da porazmislite u miru nekoliko dana. Ipak, naglašavam: ovakva se prilika rijetko pruža!
– Ha, ne moraš se truditi – zajedljivo dobaci starac.
– Gospođo, zahvaljujem na kavi – ustajući reče Filip, pa se zaputi do stepenica u kutu terase kojima siđe u dvorište te nastavi niz ulicu prema hotelu u kojem je odsjeo.
***
Dvadeset i drugog svibnja dvije– tisuće– trinaeste, u ranu zoru, Filip Stipančić parkirao je kamionet u dvorište obiteljske kuće u S– skoj 46; izišao je iz vozila u radnoj manduri, uzeo macolu, pajser, pneumatsku bušilicu, zakoračio u kuću i počeo uništavati sve redom. Razbijao je mramorne stepenice, trgao hrastov parket prve kategorije, čupao pvc stolariju, skidao drvene obloge, radijatore, obijao ukrasnu štukaturu... Susjedstvo je bilo u nevjerici: kog to vraga čini novi vlasnik? Iznutra su dopirale potmule eksplozije, a oblaci bijele prašine izlijetali su kroz prozore poput dimnih signala. Psi su lajali do iznemoglosti.
Tri mjeseca, iz dana u dan, neumorno, mukotrpno, u znoju lica svoga Filip se trsio da uredi interijer na način kako je izgledao u kasnim osamdesetima. Nedjeljom je posjećivao buvljake, odlazio na Britanac, Hrelić, ondje tragao za određenim tipom gramofona; za velikim radio–uređajem iz 60–tih; za Schneiderovom linijom iz osamdesetih; Rizovim televizorom, također iz osamdesetih; kuhinjskim lusterom na povlačenje; zidnim satom s kukavicom i mnoge druge detalje. Uspio je naći goblen Da Vincija, Posljednja večera, identičan onom što je nekoć resio kuhinjski zid, te pejzaž nepoznatog autora s motivom vodenice, također ručni rad. Dijelove starinskog pokućstva prikupio je po antikvarnicama i gradskim tavanima; uzorak tapeta najsličniji onima iz spavaće sobe pronašao je na Istocku, kupio ga i dao tiskati; kuhinjski pod prekrio je linoleumom; u sobama je postavio jeftini lamel parket od bukve; ponovo je sazidao kaljeve peći; prostim, tankim bijelim keramičkim pločicama oblijepio je kupaonu; montirao je stare pipe; vanjsku žbuku pokrečio je u blijedo–zelenu boju; kovanu ogradu zamijenio običnim bijelim lajsnama; na terasu vratio ter papir…
***
Napokon mogu odahnuti, pomisli Filip. Nije to do kraja to, ali dovoljno je slično! Upali džepni radio, sjede za klimavi kuhinjski stol i pripali cigaretu. Otpuhne savršen krug dima. Ćutio se ispunjenim. To je bila dobro poznata kuhinja. I dobro poznata čaša. I dobro poznato vino. Vrijeme lutanja je svršilo. Nalazio se tamo gdje se trebao nalaziti – u vlastitom domu. U toj rupi, tom nekoć unajmljenom stanu započeo je život odraslog muškarca. Njegovo najsretnije doba!
Misli mu odlutaše k Aleksandri. Prostruji mu glavom kako će i ona jednog dana možda stajati na tom raskršću, promatrati kuću, oklijevati, a onda se napokon odvažiti, prići i pozvoniti. Vraški će se iznenaditi kada joj otvori. Pozvat će ju da uđe, naravno. Ispijmo jednu, reći će. Dok će koračati unutrašnjošću ona će se čuditi kako ovdje vrijeme stoji. Sjest će na terasu i pretresti stvar. Vrijeme će odmicati. Sunce će tonuti iza brda. U ljubičastom sutonu upalit će se ulične svjetiljke i susret će se bližiti kraju. U nekom trenutku posegnuti će u torbicu i iz novčanika izvaditi fotografije svoje djece. Poimence će ih predstaviti. Spomenut će mu nešto o njihovim karakterima. On će se osmjehnuti. Bit će mu drago ukoliko je imala dobar život, ukoliko je imala dobrog muža. Svi mi što smo na ovaj ili onaj način morali napustiti ovaj grad, ovo podneblje, zaslužili smo komad sreće, smatrao je Filip. Potom će reći da je kasno i da se mora vratiti. Otprati će je do vrata i time će ona davnašnja naprasno završena priča dobiti svoj kraj. A možda iz novčanika neće izvadi fotografije, možda će ustvrditi : pogriješili smo. Trebali smo imati više povjerenja jedno u drugo…
Takav scenarij nudi mogućnost daljnjeg zapleta, ali što će biti, ukoliko uopće bude, Filipa u ovom trenu ne zamara. On je pomiren sa sudbinom. Jedino što želi je spokojno otpočinuti u prošlosti, izležavati se u nekoj vrsti osobnog muzeja, u spomeniku negdašnje sreće. I to mu polazi za rukom.
Zadovoljno otpuhne još jedan savršen krug dima.
muzika za ugođaj: Ketty Lester - Love Letters
Post je objavljen 02.02.2016. u 23:52 sati.