Hodnik. Smiren sam kao rijetko kada. Misao ne luta. Znam kuda me voze i predosjećam dolazeći mir.
Zaokreće putujući krevet na ulaz u neki tamniji prostor, ali slijedi kratki zastoj. Čujem ženski glas sa deesne strane i primjećujem bijele kute. O, da, studenti? Sa njima sam imao ovdje, na Rebru, kratke, ali ugodne, razgovore. Marljivi su sakupljaći znanja i spoznaja. Dali su mi, i ovaj puta, radostan ton.
Nakon ugodnoga obraćanja čujem: 'Kao dijabetičar vi ste nam vrlo zanimljivi, pa bi vas uključili u naše istraživanje.'
Oduševila me ta njihova namjera i izražavam suglasnost.
'Da, ali za to trebamo vašu pismenu suglasnost.'
'Gdje?'
Malo sam se pridigao da mogu potpisati, pazeći da mi doljnji dio ostane pokriven i objašnjavam da stave moj lijevi kažiprst na mjestu gdje treba početi potpis. Dobivam olovku, te potpisujem i komentiram: 'Nisam valjda na koso preko teksta.'
'Ma, dobro je.', a iz glasa osjećam neku pozitivu i dodajem:' Puno zanimljivih stvari o životu vidim i bilo bi dobro i to istraživati.'
Bilo je sve to vrlo kratko i već me voze dalje u tamni prostor. Čujem iza: 'Za sada ovo, a drugo možda jednom drugi puta.'
Ušli smo u prostor gdje su, osjećam, sekunde vrijedne poštovanja. Nazirem premoć zelene boje. Dovoze me do osvjetljenog mjesta. Sve je usredotoćeno tamo i premješta me se u centar toga. Čini mi se da se to zove 'operacioni stol'.
Osjećam ekipu. Komuniciraju uglavnom šutke, kao da se sve zna. Vjerujem da će ovo odraditi uspješno. Čekajući svoj red na odjelu oko tjedan dana, viđao sam one ¸već operirane kako napuštaju šok-sobu i uključuju se u postoperativne procese; u nastavak života kao procesa u svom tijelu. Eto, sada je red na mene. Spreman sam, a i cijela ekipa, osjećam.
Jedna mi ruka stavlja plastičnu masku na nos i u trenu sam zaspao. Bilo je to oko devet prije podne.
.........
Gledam. Nije to bilo uobičajeno neko buđenje kada se čovjek okreće, miče, zijeva i rasteže. Kao da sam u tren naišao na otvorene oči. Nazirem nešto poput prozora ili svijetla sunca kroz prozor na suprotnom zidu. Osjećam, poslije podne je. Svijestan sam da je operacija prošla, a ovo je valjda šok-soba.
Ne osjećam nikakove bolove. Usta su mi razjapljena. Kroz njih mi viri savitljiva plastična cijev. Imali su je mnogi koje sam viđao po njihovu dolasku iz šok-sobe nakon operacije. Kroz nju se, ako treba, aparatom gura zrak u pluća. Pričali su mi tada kako im je aparat gurao zrak, pa im je ometao vlastito disanje. Ja to ne osjećam, a niti se sa time borim. Puštao sam zrak da normalno ide. Spontano i polako sam disao i ustvari ne znam jel to diše aparat ili ja. Zrak je tu i pluća dišu. To je ok.
Provjerio sam osjećam li prste na rukama i nogama. Tu su.
Živ sam!
Srce radi; osjećam. Oko uzglavlja čujem piskutanje, aparata na koje sam priključen.Radujem se srcu i srčanom mišiću. Zajedno smo pregrmjeli ovu veliku promjenu. Ja bez njih ne bi mogao, a ni oni bez mene.
I krene mi misao na onu preciznu i marljivu ekipu. Spasili su mi srčani mišić, a time i srce, a time i život. Ugradili su mi dvije žile premosnice na žile koje krvlju hrane mišić što pokreće srce. I evo me živa i nekako radosna uz veliki osjećaj hvale svim ovim dragim ljudima.
Ono svijetlo, što sam ga prvoga ovdje primjetio, stalno je na istom mjestu. Bit će da je to ipak prozor.
Navraćaju dežurni do mene povremeno u nadzor. Prate instrumente na koje sam priključen.
'Ovo vam više ne treba.', čujen, i polak ona plastična cijev napušta usta i put do pluća. Dišem samostalno. Koji dobar osjećaj!
Ležeći tako, i dalje smiren, ustvari samo pratim zbivanje. Vjerujem da je sve u redu i u kontroliranim uvjetima.
Ovo moje tijelo, kao i svačije, je rezultat ogromnog vremena stvaranja i opstanka života. Veličanstveno je to djelo. Mi, ljudi, obično pitamo: 'Čije djelo?' Ne žurim s odgovorom. Izgovoriti se mogu razne riječi u namjeri iskaza misli. Da, riječi i misli, a ustvari ne vodi ih namjera spoznaje i 'viđenja'. Ta zar nije veličanstveno, da je i ovo moje tijelo takovo, ovdje i sada. To nadmašuje moć mojih misli, riječi, i moje svijesti. Stoga ne činim to time. Vjerujem tijelu, dijelu .. čijem... Stvoritelj je i u njemu kao djelu svome. Slutim i nastojim ne ometati prirodan tok.
Promatram povjesni tok čovjekova nastojanja u pronicanju načina života. Mnogi su ugradili sebe u nastojanje razumijevanja života i njegove funkcije. Razvijala se medicina. Korak po korak, ljudski, usvajaju se nove metode, tehnike i znanja. Sve je to u službi produljenja i podizanja kvalitete života.
Pa, što mi se to desilo?
Dijabetes.
Krvne žile koje hrane srčani mišić su smanjile propusnu moć do životno zabrinjavajućeg stupnja. Sve češći bolovi pri naporima prijeteće su upozoravali na moguće zatajenje rada mišića, a time i srca. Obavljene su pretrage i donijet zaključak o potrebi operativnog zahvata u sustavu rada srca. Treba ugraditi dvije žile premosnice i time omogućiti normalno hranjenje srčanoga mišića. Današnja medicina ima odgovor za taj izazov.
Otvara se grudni koš. U krvožilni sustav se uključuje uređaj koji tjera krv, tako zvano umjetno srce. Istovremeno se smiruje i stavlja van sustava kolanja krvi srce. Ono treba mirovati da bise moglo ugraditi ( prišiti ) nove žile premosnice, koje su u mom slučaju uzete sa noge. Kako srce i pluća rade u nekoj vrsti tandema, i pluća su stavljena na aparat.
Sam operativni zahvat, sa srcem koje odmara, kod mene, sa svim provjerama, trajao je oko sat i pol. Nove žile su prišivene.
Usnulo srce se budi skladno sa smanjenjem aktivnosti umjetnog srca. Bude se i pluća.
Kako to znam kada sam bio u dubokoj anesteziji? Podosta toga sam ispitivao, a i imaginacijom si predstavljao.
Vidim potrebu velike preciznosti, a kao informatičar pretpostavljam pomoć komputora.
I obavljeno je. Polako mi tijelo ulazi u normalne životne tokove.
Sjećam se kako mi je prije oko 25 godina, danas pokojna majka, rekla: 'Zar sam ti baš taj dijabetes trebala ostaviti?'. Bile su tu i suze koje traže prosvijetljenje razumijevanjem. Majka mi je nedugo nakon toga, kod druge amputacije i moždanog udara, napustila život. Da, dijabetes.
Znala je za nasljednost, ali je li vidjela čitave nizove predaka u stvaranju sadašnje takvosti.
Nastajanjem života u veličanstvenom nizu vremena u prostoru stvarao se i sustav sigurnosti. On, sam po sebi, ima sporost zaostajanjem za stvarnošću. Nastala je i svijest o sebi, sustavi prosudbi i razmišljanja. Tu su i slobodne prosudbe o ugodama i raznim kriterijima dobroga. To je nivo osobnih prosudbi koje često nisu u skladu sa općim dobrom. Konačno, čovjek ne može misliti o svemu, pogotovo ne za svaku stvar. Na taj se način često čine pogreške koje se vide kada prođe 'dovoljno' vremena. Često ni čitav život za to nije dovoljan. Osjete to kasnije generacije, ne videći razloge. To je došlo iz one imaginarne komponente života, osobnog prosuđivanja na kratki rok. Taj rok gledanja može biti kraći i duži. Mnogima je fino jesti puno slatkoga, paliti cigaretu, 'daviti se' u masnom odojku, ali dođe to i na naplatu. Postoje i razvoji koji se uvjetuju genetski, a to je na dugi rok.
Pogledajmo put nastajanja života; opstojnog života. Nije nastajao misaonim prosudbama mislitelja. Misao je ograničena. Jest stvarnost, a ona nije u nikakovom odnosu prema ičemu. To tek misao čini, a ona je u vremenu i time odstupa od stvarnosti. Stvarnost tako često korigira misao, a životno je to često čovjeku bolno. Pa kako onda činiti dobro?
Pogledajmo djelovanje stvarnošću ili Istinom i usporedimo ih sa misaonim prosudbama i odlukama. Izgleda da su 'pogreške' na strani misli. Ljudi su misaona bića, a misao u osnovi ima relativnost, a to je poput životnosti. Kuda je, tako relativna, usmjerena? Krenimo njome, jer ljudi smo. Pokušajmo njome dokučiti Istinu, jer ona je osnova života. Neka to uđe u našu takvost. Tada će i trenutna zadovoljstva biti sve sukladnija trajnim životnim vrijednostima.
To je bila osnova moga mira pred i poslije operacije. Pratio sam svoje tijelo u njegovoj istinitosti. Bio sam, na neki način, sa Stvoriteljem. To vidim kao dobrotu života. I ti divni ljudi bili su i činili Njegovom voljom i svojim znanjem i vještinom.
Hvala im.
Post je objavljen 24.01.2016. u 18:34 sati.