Ljeto, vruc, vedar dan na moru, mirisi sol, povjetarac pirka.
Nakon sto smo obavili pekaru i kafic prijatelj i ja stojimo u redu za kisok Hrvatske lutrije. Jackpot je bio visok, sjecanje me cesto vara, ali mislim da se radilo o oko 40ak milijuna kuna, hence the red pred kioskom.
On je prekrizio samo neparne brojeve, a ja godisnjice, rodjendane i slicno. Objasnjava mi da je vjerojatnost jednaka, sto god ti prekrizio. Mislim da je blesav jer nitko nikad nije dobio zahvaljujuci kombinaciji 1,3,5,7,9.
Pita me sto cu napraviti kad dobijem jackpot. Odgovaram da cu novce podijeliti familiji,pa ih nemastovito utrositi na putovanja, kuce, stanove, aute, obleku i hranu. A da mi ne bude dosadno, upisat cu faks koji me uvijek zanimao. Moras imat nesto da te nervira u zivotu.
Kad ja njega pitam, kaze da ce izgraditi slanovod- morsku vodu ce dopremiti u Zagreb, paonda tamo izgraditi aqua park.
Do danas to je najoriginalniji odgovor na pitanje o trosenju opscenih kolicina novca koji sam ikad cula.
Nazalost, ni on ni ja nismo osvojili nista tog tjedna, a kamoli jackpot.
Proslog tjedna, u nedostatku faksa, krenuh na tecaj. Ucim novi jezik po prvi put od 4. srednje, kad sam neredovito jedan semestar isla na spanjolski. Dobro su mi isli jezici u skoli, pa se nadam da ce i ovaj. U
A onda iznenadjenje.
Iako ucim talijanski, koji je prisutan, pjevan i opcenito djeluje kao da bi ga se moglo usvojiti osmozom, otkrivam da mi se mozak od zadnjeg koristenja sasusio.
Dva dana ucimo 5 recenica i nikako da ih zapamtim kako se spada, nikako da ih lijepo izgovorim i opcenito nikako da se prestanem osjecati i odgovarati na pitanja kao krele.
Sto ako zapravo nisam tako pametna? Ili, sto ako vise nisam pametna?
Toliko o cjelozivotnom ucenju.
Post je objavljen 25.01.2016. u 10:21 sati.