Marketing
Kad te opali(m)
Naučila sam da svoje planove ne iznosim dok ih ne realiziram.
Zadnji put sam to napravila, priopćila svima i onda shvatila da sam sam rekla „hop!“ prije skakanja, ali da slijedi još puno padanja prije tog velikog skoka.
Inspirativno, osviješteno popodne izbacilo je na površinu još bolnih istina s kojima sam se suočila, prihvatila i lakša krenula dalje u dan i život.
Blizu je novi uspon, nova stepenica, dobila sam uputstva kako je prijeći.
Večer je donijela igru squasha kojeg nikad nisam igrala pa u malom staklenom prostoru sa mlađim veselim, divnim sinom shvatim kako je ovo još jedan razlog za sreću.
Osim dugih šetnji šumom i uz more, od tjelovježbe ne prakticiram ,skoro dvije godine, ništa. Nedostaje, ali stalno se nalaze izgovori i nikako krenuti negdje nakon zumbe koje sam se zasitila i u kojoj sam dala svoj maksimum.
E da, na sniženju sam neki dan kupila biciklističku majicu. Hehe, neću o planovima, nemam ni biciklu.
Uglavnom, muž je morao odustati od termina za squash, a meni se nije dalo otkazivati jer me nekako vuče taj neotkriveni sport. Kao manja sam dobila priliku trenirati tenis u našoj ulici djetinjstva gdje su mojoj vršnjakinji roditelji imali mogućnosti plaćati taj skupi sport, a ona je nas nekolicinu podučavala dalje.
Sjećam se udaraca: forehand i backhand i toga da uopće nije bila blaga i da nam je na kraju tečaja podijelila nagrade pa sam ja dobila gumicu za brisanje i neku knjigu. Te nagrade smo sami uzeli od kuće, pomiješali i podijelili pa je moj uspjeh bio što nisam dobila svoju stvar natrag.
Za razliku od teške rekete i loptice, badminton je bio zafrkancija. Često smo ga igrali u parovima i kao u svakoj igri i sportu, nisu bitne toliko fizičke predispozicije koliko volja da pobijediš, da budeš uspješan, iako su meni visina i vitkost u tim danima sigurno pomagali.
Badminton igram i dan danas svako proljeće gdje god imam priliku. Da se motiviramo, često brojimo udarce male brze loptice s umjetnim perjem pa nam je svako novo igranje novi izazov da je udarimo više puta od prethodnoga.
Squash se igra u zatvorenom prostoru, maloj dvorani oko devet metara dužine, šest širine, reketom između tenisa i badmintona koja mi je odmah sjela u ruku,
za razliku od male tvrde loptice koja je iznenađenje jer ne odskače koliko bih voljela.
Drugi dan sam doznala i raspitala se da postoje teže i lakše loptice za početnike i napredne, iskusne squashere koja se označava točkom u boji tako da je žuta za početnike, a plava za profesionalce.Na početku sam pomislila da bi bilo lakše da loptica jače odskače da je mogu lakše kontrolirati i imati priliku udariti je češće no što sam duže igrala, shvatila sam da to baš nije tako. Nisam u zavidnoj kondiciji, a i nagomilane kile ne idu u prilog no još uvijek je volja ta koja pokreče pa će pokrenuti i skidanje kila. Tvrda loptica i dugačka drška rekete zahtjevaju jači udarac loptice u zid koja se treba odbiti i vratiti suigraču koji stoju u polju do mene, u ovom slučaju moj mlađi, okretan sin pun kondicije.
Nakon što su nam dvije loptice odletjele i više se nisu vratile sa mreža iznad dvorane, s trećom lopticom smo bili oprezniji i pomalo hvatali mot, tempo i brzinu kojom udaramo lopticu i određujemo smjer i tempo kojim će se tako vratiti suigraču. Skakali smo, saginjali se po nju, više neuspješno, nego uspješno, živcirali se, bunili, smijali, ali prihvatili da smo to sve mi i dozvolili izbaciti sve emocije.
Sat vremena izvrsne zabave kroz let i putanju male crne loptice reketom koju držim u ruci i opalim, promašim,
isfoliram se pa fulam jer sam bila presigurna, a neiskusna, ali svakako inspirativno lansirana dalje jer loptica je poput istine u našim životima,
kad nas opali, vidimo je, ali kada je ružna, tužna i bolna pravimo se da je nema, ignoriramo je, ali što je više ignoriramo, ona više boli.
Kad ti se približi, a ti je odlučiš opaliti svom snagom, voljom i vjerom, ona se vrati od te siline udarca i spremno je ponovno prihvatiš i opališ,
ti ili tvoj suigrač, jer to se zove iskustvo i zadovoljstvo naučenog.
Nakon sat vremena prvog iskustva, platim, iznenadim se na cijeni i odustanem od slijedećeg termina koji sam htjela rezervirati, kao skupo je, iako postoji jeftinija varijanta sa svojim reketama koje se isplati kupiti i dugoročno uštedjeti.
Opet imam plan,ali nije bitno pričati, već djelovati i plan nema smisla ako nije proveden tako da, osim moje današnje osviještene istine,
novog odigranog sporta, lijepog inspirativnog dana, bitna je volja koja ostaje za dalje.
U međuvremenu sam odradila i drugi trening, jeftinija varijanta, kupljene rekete i početnička, teža loptica.
Ona lakša, brža doći će na red kad i sama budem lakša i brža, spremna trčati za njom koliko god ona skače. Olakotna okolnost je što uvijek sami dirigiramo svoj tempo i suigrače, svjesno ili nesvjesno.
Post je objavljen 23.01.2016. u 11:37 sati.