Slušam kazaljke jer si ne mogu pomoći. (Tako je jedan raširio ruke kao kazaljke i onda-)
Petnaest minuta kasnije, zvona. Petnaest godina i još uvijek brojimo čega sve nema. Zvuči besmisleno.
Što čovjek uopće može s tim pravilnim razmacima osim poludjeti? Ja se, evo, oslobađam potrebe za uvjerljivošću. Samu sebe: slobodna si. Hvala! Idi u miru. Kamo?
Svijetlim kao sjećanje; ogledala su slike; pogledi izmišljotine. Ponavljaj za mnom. Svijetliš i ti.
Post je objavljen 21.01.2016. u 20:28 sati.