OBRAMBENA POLITIKA NE SMIJE BITI NAJSLABIJA
KARIKA EUROPSKIH INTEGRACIJA
Europarlamentarni zastupnik RH Tonino Picula 20.siječnja navečer je sudjelovao u dvije rasprave na plenarnom zasjedanju u Strasbouru i to O sporazumima o pridruživanju i Sporazumima o slobodnoj trgovini s Gruzijom, Moldovom i Ukrajinom te kao voditelj Izaslanstva Europskog parlamenta za odnose s Kosovom, u raspravi o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Kosovom. Pozdravio je potpisivanje Sporazuma kao priznanje predanosti Kosova punopravnom članstvu u EU te rekao da se nada da će ovaj prvi ugovor između Kosova i EU, biti poticaj institucionalnim i zakonodavnim reformama koje Kosovo treba usvojiti. “Europski partneri praktično ne mogu odbiti francusku molbu jer to ne bi bilo solidarno. I svi su odgovorili potvrdno: istina je da se Francuskoj može pomoći na različite načine te nije nužno da ta podrška bude vojna”, rekao je zastupnik Tonino Picula tijekom rasprave o aktivaciji članka 42.7. Europske unije. Odgovor je to na molbu francuskog ministra obrane Jean-Yves Le Driana koji se nakon terorističkih napada u Parizu 13. studenog 2015. po prvi put u povijesti Europske unije pozvao na članak 42.7 Zbog oružanog napada na području Francuske od svih zemalja članica zatražio je svu pomoć i podršku, koliko je u njihovoj moći.
“Pitanja o unutarnjoj sigurnosti Europske unije koja idu dalje od zaštite nacionalnih država sada su sve oštrija i češća. Najbolji odgovor bio bi kada bi Zajednička sigurnosna i obrambena politika prestala biti najslabija karika europskih integracija”, naglasio je zastupnik Picula u svom govoru.
Prijedlog o zajedničkim obrambenim snagama prvi put je postao javan tijekom predizbornih sučeljavanja kada je kao argument navedena ušteda između 21 i 60 milijardi eura, koliko bi EU “većom sinergijom obrambenih politika i uvođenjem jedinstvenog obrambenog sustava mogla uštedjeti”.
“Međutim, razvitak zajedničke sigurnosne i obrambene politike Unije vrlo često postavlja više pitanja nego što na njih odgovara. Možda treba poći baš od pitanja da ona nije objedinjena ni među općim upravama Europske komisije”, dodao je Picula.
Podsjećamo, mnogi interpretiraju taj dio Lisabonskog sporazuma kao svojevrsni pandan članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora kojim se, u slučaju napada na neku članicu Saveza, sve države članice obvezuju da će joj priskočiti u pomoć. No, Klauzulu o uzajamnoj obrani zatražila je prvi puta Francuska, 17.11.2015, nakon terorističkih napada u Parizu. Glavna ideja je postojanje generalne klauzule o solidarnosti i sigurnosti koja je obvezujuća za sve članice kao dopuštena reakcija na rizike koji prijete EU. Ako jedna od članica zatraži pomoć, iz čl. 42(7) proizlazi pravna obveza svih država članica na pomoć kroz civilna ili vojna sredstva.Visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini i minister obrane objasnili su da je pozivanje na taj članak politički akt, čime se Francuska nada da će dobiti suradnju za intervencije u Siriji i Iraku
(. Informacije iz ureda za odnose s javnošću Tonina Picule.)
Post je objavljen 21.01.2016. u 12:19 sati.