Kolegica mi je poslala link na program tecaja jezika koje organizira nekakva udruga koja dovodi studente volontere iz stranih zemalja da poducavaju domoroce svojim jezicima.
Tri put tjedno, pet tjedana, cijena 120 kn, 20 min hoda od kuce.
Jednostavno sam morala upisat.
A kad vec upisujem, zasto ne probati nesto posve novo. Recimo, talijanski.
Jer kakav sam to Dalmos ak ne se ne znam sporazumjet na talijanskom?!
Kupila sam novu biljeznicu, spakirala pernicu i s veseljem cekala pocetak tecaja.
Prvi dan je dosao, a ja sam patila.
U petak sam izasla van, prvi put nakon vise od pola godine i nisam se naspavala, u subotu sam bila u djiru i nisam se naspavala, u nedjelju sam bila u djiru i nisam se naspavala, na poslu je bilo naporno, setala sam psa po hladnoci, dosla u skolicu, pravu srednjoskolsku skolicu, dosla u razred, sjela u klupu, bila tamo najstarija i najumornija, pokusavala se koncentrirati, kljucala, lose citala dijaloge iako isam ih cula 5-10 puta taj dan, osjecala se ko kreten, pocela se sjecati svih trauma iz skole, razmisljala o tome kako moram jos skociti u ducan i docekati gosta i zakljucila
I'm too old for this shit.
Jos samo 17 satova do kraja tecaja.
Post je objavljen 20.01.2016. u 16:17 sati.