Rekoh nedavno jednom svom dugogodišnjem prijatelju: dođi nas , sa ženom , jednu večer malo pogledati. Odgovori: „ ja ti to sam ne mogu obećati“ Zašto ?- upitam.“ O tim sitnicama: s kim ćemo se družiti, kamo ćemo ići, što ćemo jesti, koji ćemo voziti auto, kakva će mu biti boja,hoćemo li u kući imati zastore i tepihe, razumije se i kakve,koji beštek, u što ćemo ulagati kućni proračun, kako ću ja biti obučen, kakve ću nositi cipele…odlučuje moja žena. Ja ti odlučujem samo o velikim stvarima; tko će biti u vrhu mjesnog odbora, tko će biti naš predstavnik u županijskoj skupštini, tko član parlamenta,europskih asocijacija,tko će biti Predsjednik Republike…I mogu ti reći da sam već pomalo umoran od svih tih obveza.“ I zaista, kao da je od posljednjih izbora i svega što se, u cilju konstituiranja državne vlasti, dalje događalo, umorno još mnoštvo naših građana. Posebno su se činila naporna natezanja oko stvaranja pobjedničke koalicije. Podsjeća me to na nadmudrivanja u prijelaznim rokovima nogometaša, metodama ponašanja na tržnicama, a možda ponajviše na poznati film Sydneya Pollacka „I konje ubijaju, zar ne“ Tobože se i u drugim zemljama, ponekad, događaju slične stvari, ali bojim se da se to s nama ne može striktno isporediti. Oni imaju kakav takav sustav, Mi ga tek trebamo uspostaviti. Čovjeka pri tom stvaranju jedino razveseljavaju floskule tipa,nas fotelje ne zanimaju, u interesu nam je samo bolji život naših građana. Svi se kunu u reforme,ne navodeći kakve, što one znače za malog čovjeka… Najčešće su one uskrata prava građana i zato “ O Bože čuvaj Ti naše golubove i sirotinju jer bogati se ionako za sebe pobrinu.“ A pobrinut će se. Već je danas vidljivo da se politička oligarhija ne usudi“ dirnuti“ u onu financijsku , što više financijska se oligarhija , zbog očuvanja svojih interesa nastoji infiltrirati u onu političku. Dakle sve će se svesti na grbaču malog čovjeka. Hoće li on to izdržati i do kada. Bilo kako bilo ne treba očajavati. Naša snaga je u mnoštvu dobrih ljudi, njihovom altruizmu, domoljublju, kao i u brojnim udrugama koje i uz minimalna financijska sredstva obdržavaju nematerijalnu kulturnu baštinu, pomažu najpotrebnijima, ali i štite živote i zdravlje naših građana ,čuvajući pritom i njihovu imovinu. Jedna od takvih udruga je
HRVATSKA GORSKA SLUŽBA SPAŠAVANJA
SLUŽBA PROMINENTNIH VOLONTERA
Bijah na mnogo nesreća u kojima su bile istovremene intervencije vatrogasaca, policije, pripadnika hitne medicinske pomoći, ali i drugih operativnih snaga. Vremenska, prostorna i tehnološka usklađenost njihova djelovanja i međusobna koordinacija u akcijama najčešće zadivljuju. Uvažavaju se, ispomažu, neposredno dogovaraju i nadopunjuju. Zato se njihovo sinergijsko djelovanje u najvećoj većini slučajeva nedvojbeno može ocijeniti uspješnim, Svaka od intervencijskih službi zaslužuje puno poštovanje za svoj rad; i za gajenje međusobnih odnosa, bez ljubomore i zavisti, bez želje da se jedna drugoj nametne, i sebi, bez argumenata, prigrće slavu. Jedna od intervencijskih službi je i Hrvatska gorska služba spašavanja.
Na obilježavanju 60. godišnjice njena rada, u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski nije bilo predstave, spektakla, izvanjskog sjaja, plaketa, pisanih pohvala, pozlate, svile i kadife. Oni se ne hvale, ne naglašavaju sebe i svoje poslanje. Oni su skromni, ali jednostavno, posebni, briljantni i fascinantni. Oni su izvrsni. Oni su ljubav. Veliko humano srce u simbiozi s njihovom profesionalnošću, znanjem i sposobnošću, čini ih zadivljujuće respektabilnim. Oni su služba. Služba na stalnom, cjelovremenom raspolaganju građanima i svim namjernicima koji pohode Lijepu našu. Oni stvaraju zaštitu i sigurnost tamo gdje to drugi ne mogu. Oni su ministri. Sluge ljudskih duša i sudbina. Priznati unas i u svijetu. Njima je djelatnost na prvom i jedinom mjestu. Sve drugo je popratno, marginalno. Njima su priznanja njihova djela. Ima li ljepše u čovjeka? Impresionira me aktivno djelovanje jednog princa u dobrovoljnom vatrogasnom društvu poznate otočne zemlje, ali me još silnije dojmljuje članstvo brojnih intelektualaca, posebno liječnika, u redovima Hrvatske gorske službe spašavanja. Tu su i javni uglednici, legende poput Stipe, vrsni i sveprisutni Vinko i mnoštvo drugih samoprijegornih, hrabrih altruista. Oni su sjajni. I nisu samo gorski spašavatelji, alpinisti, penjaći, oni su i vrsni špiljari, jamari, meštri na vodi i spasitelji u njenim dubinama. Oni su i skijaši. Oni su „BONDOVI“ našeg vremena. Na njih se itekako možemo osloniti i u urbanim sredinama, posebno kod prirodnih nesreća, poput potresa,… I ne promiču se masovnošću, već racionalnim brojem visoko specijaliziranih spašavatelja. U njih se treba ugledati. Oni se bore za opremu, primjereno pripremljene pomagače, pse tragače, nužne uvjete za svoj rad. Sve ono što im treba za još uspješnije djelovanje. Treba ih bezrezervno podržati. Potpora njima, potpora je nama. Oni to znaju, moramo i mi. Čestitajući im na uspješnosti iskazujem punu naklonost prema njihovoj organizaciji i poslanju. Naša je sigurnost, jednim dijelom i u njihovim rukama. Oni imaju svoj povijesni značaj, neupitnu sadašnju vrijednost, ali buduće vrijeme po pitanju brojnosti zadaća i njihovih zahtjevnosti, kako u službi naših tako i sve brojnijih turista željnih aktivnog odmora, još će više povećati potrebu za njihovom djelatnošću. Ufam se i u tu zdravu i hvalevrijednu službu.
Branko Smrekar
U Brdovcu,20.siječnja 2016.
Post je objavljen 20.01.2016. u 14:17 sati.