Pregled posta

“Nikola” nije još samo jedan roman u nizu na temu raspada bivše Jugoslavije i rata; nema ovdje ni patosa ni žaljenja za nekim, barem prividno boljim vremenima, već ostaje samo samoća i tragična svijest o dubokoj međuprožetosti plemenski organizirane kulture kojoj je prividna modernizacija bila tek vanjska krinka.

Nikola, glavni junak koji to zapravo nije, bio je i ostao neodlučan čovjek, posve nesiguran u sebe, slab iako dobar, nemoćan usred nevremena koje nije bilo za ovakve kao što je on, prototip gubitnika kojemu nisu namijenjene teške životne utakmice.

Kako u razgovoru objavljenom na stranici Književnosti uživo navodi sam autor "Kao u svakoj priči – a ovo je ipak samo priča, čija osnova je doduše stvarna osoba koju sam upoznao radeći na sudu – čitatelj je uvijek u pravu. Glavna napuklina prema kojoj sam se orijentirao pišući o Nikoli skrivena je u njegovoj intimnosti, u nepoznavanju vlastitih potreba, što pak zahvaljujući unutarnjoj praznini završava u priklanjanju naizgled životnim suputnicima, koji mu objašnjavaju njega samoga. Nikola skoro nikada ne uspijeva biti Nikola, doživljava sam sebe onako kako ga drugi vide, a ne onako kako bi to možda u drugom vremenu i drugom podneblju učinio."

Tema miješanog braka, rata, raspada Jugoslavije, depresije, duboko je srasla u tkivo ove proze koja osvaja jednostavnošću pripovijedanja bez dociranja i duboke, teške potmule pozadinske buke unutrašnje tragedije: "Miješani brak je apstrakcija sama po sebi u koju i Nikola na kraju počinje vjerovati, iako poteškoće koje ima s Marijom nemaju nikakve veze s tom „miješanosti“ – one su svakodnevica mnogih drugih brakova, no Nikola, kao i velika većina drugih ljudi, nastoji pronaći odgovor za svoje neuspjehe u nečemu jačem od njega, takoreći prebacuje odgovornost na druge."
Najtočnije govoreći, ovo je roman raspada, naravno posve drugačije postavljen no u Bernhardta ili Daše Drndić, no uvijek i svakako on je temeljna tematska nit: "Sam proces raspada počinje već rođenjem nekoga ili nastajanjem nečega, budući da ništa nije vječno. Tako je i s državama, posebno s onima nastalima na povijesnim ruševinama i „nepodmirenim“ računima. U Jugoslaviji je previše toga godinama prešućivano, skrivano pod tepih ili uljepšavano, da bi na kraju eksplodiralo u svoj njegovoj brutalnosti."

Blago Vukadin rođen je 1965. godine u ondašnjem Duvnu, današnjem Tomislavgradu. Djetinjstvo je proveo u Mandinu Selu, mjestu na padinama planine Ljubuše, da bi po završetku osnovne škole preselio u Zagreb.
Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća odlazi u Austriju, gdje završava školovanje i radi. Magistar je ekonomije i tumač za kombinaciju njemačkoga s južnoslavenskim jezicima, a pisanjem, prvenstveno poezije, bavi se od rane mladosti. Osim pjesama o općim životnim temama, autor je mnogih kratkih priča u kojima se bavi životima malih ljudi, te prevodi poeziju s njemačkoga na hrvatski i obrnuto. Redovito objavljuje svoje tekstove u riječkom časopisu Književnost uživo te na raznim portalima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Godine 2002. u zagrebačkoj nakladi Naša riječ objavio je zbirku pjesama pod naslovom Pjesme te prijevod ilustrirane i rimovane priče za djecu Max i Moritz poznatog njemačkog autora Wilhelma Buscha. Živi i radi u Bečkom Novom Mestu (Wiener Neustadt).