Marketing
Hong Kong
Planirajući nedavni put u Australiju, odlučili smo put prekinuti tako, da imamo vremena obići neki od gradova, koji inače ostaju tek fejsbukovsko – narcisoidni toponimi boravka u tranzitnom terminalu aerodroma.
Obzirom na rute i cijene, odluka je bila – Hong Kong.
… 2014., preko 63 milijuna putnika prošlo je novim aerodromom, izgrađenim na namjenski nasutom otoku uz obalu grada … Aerodrom bilježi 65 tisuća zaposlenih; spada u deset konstrukcijskih postignuća 20. stoljeća, …
Hrvatskim državljanima viza za turistički obilazak nije potrebna.
Puno putnika u tranzitu napušta aerodrom; potrebno je samo prije prolaska šaltera ispuniti prijavni kupončić sa osnovnim osobnim podacima.
Naravno, Internet je dobar izvor informacija o znamenitostima i logistici. Paralelno, prijatelj, koji je prije dosta godina iz Europe biciklom obišao Kinu i živio u Hong Kongu, napisao mi je detaljne upute.
Ja kao ja, tražio sam treći back – up.
Na kratko pojašnjenje mailom Turističkoj zajednici Hong Konga, kako pojma nemam, a imam osam sati za razgledanje, dobio sam dva iscrpna maila sa svim potrebnim pojašnjenjima, prijedlozima, slikama, i završnu ponudu, da mi besplatno na kućnu adresu pošalju još materijala.
Zahvalio sam, frapiran ljubaznošću.
Europske urede TZ Hong Kong svakome preporučujem, via Google...
Obzirom da sam par puta letio na duge staze, ovaj put me monotonija leta brže uhvatila; otprilike istovremeno sa hvatanjem trećeg gin tonica moje Prvozakonite.
OK, časopisi. OK, ponuda filmova. OK, druga čaša vina. OK, nadvirivanje kroz prozor.
Onda krene zamišljanje tih faca u komercijalama aviokompanija, koje kalkulatorom određuju granicu bola i histerije u maksimalno mogućoj količini putnika po letu. Znam da postoji masa nevladinih udruga, koje osvješćuju potrebu kokoši na farmama, da žive dostojno, da mogu mrdati i kljucati bez potrebe za dodatnim zglobovima. Nikad, ali nikad nisam čuo da neki NVO zagovara minimalni fizički prostor i ergonomiju za avio - putnike u ekonomskoj klasi… Naravno, samim time zamišljao sam komercijaliste avikompanija kao proćelave prištavce smrdljivog daha, koje navečer mater pere i stavlja u krevet, tješeći ih da jungfer u četrdesetoj nije neko zlo.
Negdje nad Ukrajinom, misli su mi se kratko zadržale na dizajnerima sjedišta. Jer čemu, bestraga, mogu spustiti naslon sjedišta, ako istovremeno sjedalica klizne naprijed, smanjujući ionako simboličan prostor za koljena?! Meni bi to na prvoj godini letilo sa faksa, ali… eto.
Taman, kad se na rubu inflajtentertejnmentsistema pojavio Hong Kong, prisjetio sam se bratića, kojem smo krenuli, i njegovih sočnih priča, kako je sedamdesetih gotovo na svakom letu poseksao stjuardesu.
Pojašnjavao nam je proceduru; kako sjesti, zavaliti se, dekica, ovo, ono, ali… To su valjda bile sedamdesete; danas, kad sjedeći kao da si vezan za dršku metle, jedući kao bogomoljka, jedina sloboda kretanja ostaje padanje glave na prsa u snu, mislim da od avionske ševe nije puno ostalo, barem ne u punoj ekonomskoj klasi… U svakom slučaju, stjuardesice su zaista prave male misice, ne mislim to seksistički, ali… da; barem privremeno, utjecale su na moju percepciju fetišističkog interesa.
Hong Kong.
Već u zgradi aerodroma, zabrane svega i svačega. Pušenja naravno; žvakanja žvake, pljuvanja (?!); svaka zabrana sadrži ukaz o iznosu kazne ili trajanju zatvora.
Uglavnom, dugi red putnika, koji žele napustiti aerodrom na par sati, osoblje brzo i bez zastoja odrađuje; šalter za karte za brzi vlak do grada je usput ka peronu; vlak vozi svako malo; karta košta dvadesetak eura; pošteno…
Čist, tih, poluprazan, za nepunih pola sata vožnje uz obalu (prljavkasto more, sumaglica, zbijeni stambeni neboderi malog presjeka, tim viši; gradilišta i još gradilišta), Airport Express stiže do šireg centra grada, uz more; Pier Seven.
Kupujemo kartu za razgledanje centra turističkim autobusom (Big Bus Red Line), uz par uključenih stanica po principu „hop on – hop off“.
Na ogradi obale, zabrana naginjanja, iznos kazne ili trajanje zatvora.
Slično kao nad zapadnom obalom Koreje, zrak je izmagličast, težak. Doprinosi li mom dojmu o gradu kao fascinantnom, ali nelijepom, pomalo nalik uvećanom Monte Carlu - ne znam…
Svakako, sa preko sedam milijuna stanovnika, ogroman grad; građen u visinu, uglavnom sivkaste, isključivo namjenske građevine; tek pokoja starija zgrada, gužva, očita koncentracija i obrt ozbiljnog novca.
Arhitektonski, grad djeluje zbijeno; što je posljedica ranijeg statusa britanske kolonije na kineskom tlu, a što novodobni kineski boom, ne uspijevam razaznati.
Svakako, grad djeluje organizirano, planski, dinamično. Šarmantno – ne nužno.
Naglašavam, moj dojam možda je dijelom nastao, jer dobrodošloj pauzi između dva leta ipak je prethodilo ustajanje u europskih tri ujutro, prvi let do Züricha, čekanje leta ovamo i desetak sati u avionu, uz dozu napetosti da ne izgubimo sebe, stvari, konekciju za nastavak. Lako je biti Inglišmen u Njujorku, budi Pribalkanac u Hong Kongu…
Peak Tram. Električni tramvaj s kraja devetnaestog stoljeća; dvoja kola, nagib do 27° (po osjećaju, gotovo okomito…); pet minuta do vrha, uz par trenutaka potpunog tajca, kad stane između dvije stanice uz lagano krckanje metala.
Tramvaj godišnje navodno preveze preko četiri milijuna turista i stanovnika grada. Unatoč gužvi, nema nervoze, zadržavanja; sve teče planski, bez zastoja.
Pogled na veliki dio grada sa lukom zaista je fascinantan; zlobno mi padne na pamet projekt „Zagreb na Savi“; hladan, oštar vjetar odnosi samu ideju usporedbe.
Spuštanje, ništa manje nevjerojatan osjećaj; par minuta čekanja Red Line autobusa; dispečeri prilaze putnicima i usmjeravaju ih uz smješak. Padaju mi na pamet pristanišni gusari „Jadroplova“.
/Uz sav HighTech, građevinske su skele od - bambusa... /
Odustajemo od šetnje šoping – ulicama, zavaljujemo se na sjedišta na otvorenom katu busa i vraćamo se do luke; od tamo prastarim, šarmantnim trajektićem Star Ferry Line do poluotoka Kowloon, sjeverno preko kanala, koji ga dijeli od otoka Hong Konga, na jugu. Nakon par minuta na moru, sjedamo u obližnji resotoran, pomalo premoreni, bez ozbiljne namjere biranja hrane u punom restoranu, naručujemo; konobarice govore samo kineski; naš je odabir logična posljedica; jedemo li predjelo ili desert, umačemo li kolač u umak ili juhu, svejedno nam je.
Bauljamo natrag do trajektića, preko pješačkog mosta do vlaka; Prvozakonita zahrče istog trena; moji su kapci otežali od izmaglice, nebodera, mirisa vrućeg ulja sa češnjakom (globalni miris, definitivno; svugdje si kući, pa i kući…)
Na aerodrom stižemo sa preko dva sata „fore“ do leta, na koncu gotovo sat vremena putujemo do terminala i „gatea“ i bez zadržavanja upadamo u boarding.
Unatoč umoru, pogled na nasmiješene, savršenoizgledajuće stjuardesice Cathaya na tren me podsjeća na bratićevo predavanje o tehnikama seksa u avionu.
… v1 … rotate … via Melbourne …
Post je objavljen 15.01.2016. u 14:26 sati.