Marketing
Pitam se pitam
kada je brže prošlo tih devetnaest godina od onog popodneva kad je točno u 17:00 katapultiran na ovaj svijet.
Onaj kojem prva riječ nije bila ni mama ni tata nego boči(ca).
Praktičnost prije svega.
Onaj koji je razlikovao aute i proizvode u trgovini po logotipovima sa godinu i pol, pa me prodavačica u lokalnom dućanu pitala : kaj on zna već čitati?
Onaj koji je svima u našem malom mistu objašnjavao kako je "tata donesal doma krivu televiziju" a "mama je tati rekla : jeben ti list od fikusa!".
Onaj pred kojim se dobro moralo paziti što se govori jer je sve, ama baš sve snimao i skenirao.
A bio je tada jedan grafit na zidu.
O tadašnjem ministru financija.
Kojem smo se prolazeći tuda nasmijali.
Pa se baka koja ga je čuvala popišala u gaće od smijeha kad je u punom tramvaju viknuo : Vidi baka, piše : Škedro, pederu!
I onda je baka morala kupiti nove gaće.
Kao i onda kad ju je upozorio u punoj banki na šalteru : Pazi baka da ne udješ u minus!
Onaj koji se jednom popeo na stolicu u restoranu i zapjevao : Nosi mi se bijela boja...
I gosti oko nas su se smijali i pljeskali dok sam ja tražila škarnicl za na glavu.
Onaj koji je izludio babu, a moju svekrvu (trep, trep, joj, kako mi je žal), da mu pjeva "i zato".
Pa je ova pjevala sve moguće pjesme i nakon dva sata sva iznervirana zvala da koji kuki je taj "i zato"?
Onaj za kojeg su baba i ded stajali na glavi ako ih je tako postavio.
Onaj koji je psihologici rekao da slon leti a umjesto kruga nacrtao grbavi krumpir pa smo morali još jednom na test.
Prije kojeg sam ga podmitila "onim plavim bionicle-om".
Pa je riba plivala a avioni i ptice letjeli.
Krug nije mogao biti ravniji.
A fakultativno je još pitao da li da napiše "Legolas" i "Gimli" iako prije toga nije htio čut ni vidjet ni slovo A a kamoli G.
Što me koštalo nekih 3 do 4 milje tolara koje je uredno pokasirao odmah po izlasku iz Zdravstvenog doma.
Onaj kojeg je u prvom razredu tražilo cijelo mjesto a pronašao ga je ministar financija prijateljske nam susjedne države u svom stanu brojeći djecu i ustanovivši da ima viška.
Onaj koji bi kad sam (opravdano) pizdilla nakon roditeljskog (kojeg je mudro prešutio) počekao da se ohladim pa mi izrecitirao :
Ti ne plači majko mila,
Rodila si ti debila!
I skoro sam se ugušila.
I najlipše stvari u životu su džabe
I kako god da mislija, volija il tija
Život je šaka suza, vrića smija
(TBF : Fantastična)
Onaj koji je kad mi je bilo najgore u životu bio uz mene.
I koji je na pitanje : "Jel ti nešto treba?" odgovarao : "Ne treba, mama!" jer je znao da nemam(o) otkuda.".
Onaj koji mi je u ponedjeljak nakon posla rekao : "Znaš mama da je umro David Bowie?".
Onda smo skupa puštali njegove stvari i guglali što sve o njemu nismo znali.
I naletili na par slika u košuljama na volane.
Pa me to asociralo na Duran Duran i htjela sam mu pokazati kako su se oblačili kad sam ja bila njegovih godina.
I mladja.
I ko za vraga izbacivao mi gugl sve neke novije slike.
A on već lagano živčan prokomentira:
A da upišeš "Duran Duran, košuljica na volan?".
Brijem bradu brkove da ličim na Pankrte
Još da imam fendera vidio bi svirke
(Azra : Balkane moj)
Onaj koji je izmislio naziv "gnjili pogled" za mačkov pogled ispod obrva.
Pa sad njega zovemo od milja "gnjili sin".
Onaj za kojeg muž tvrdi da "ima mamin nos" a ja se pitam na koga li se u svemu ostalome uvrglo to dijete?
Onaj zbog kojeg mi nitko neće zamjeriti da jednom godišnje slušam Magazin i jednu stvar koja se vrtila kad je bio jako jako mali.
Sve najbolje za rodjendan, gnjili sine!
Ti si mi sve, na svijetu sve,
na svijetu sve u tebi je.
(Magazin : Ti si mi sve")
Post je objavljen 14.01.2016. u 23:07 sati.