U zadnje vrijeme kao da sam se izgubila u nekom paralelnom Univerzumu…ovo nisam ja ..
Lice koje gledam u ogledalu nije moje…
Govorim sebi ;pokreni se više ! …digni guzicu i kreni naprijed …
Pokušavam se uvjeriti da trenutni poraz nije posljedica mojeg duševnog stanja ,pokušavam ga prezentirati kao mali neuspjeh iz kojeg ću izvući lekciju ,iako znam da nije tako i da zavaravam samu sebe ..
Mogu li naći snage da priznam poraz ..da priznam da nisam uspjela ..mogu li biti toliko jaka i naći kompromis sa srcem ?
I opet se iznova pitam ;“Tko si ti da upravljaš mojim životom“?..ali ne pronalazim riječi kojima bih mogla odgovoriti, dok se po tko zna koji put borim sama sa svojim nemirima koji me progone iz dana u dan ,iz noći u noć ….
Grlo mi se steže,ruke drhte,a pogled postaje ukočen i proziran jer tonem.Tonem u moru svoga straha i svega onoga što ne priznajem i od čega bježim.
Čudno je to kako te svakim novim danom sve više nemam,a svakim novim danom sam sve više tvoja ..
U vrtlogu emocija, otkrila sam da sam još uvijek daleko u prošlosti ,zamaskirana nekakvim impulzivno donjetim odlukama…..
I više ne znam na koju stranu da okrenem jer kako god da okrenem uvijek na isto dođe..
Post je objavljen 13.01.2016. u 09:26 sati.