ne mogu se oteti dojmu i moram napisat par rijeci o tome koliko sam zahvalna da recimo trenutno nismo bolesni ili da imam 20kn u dzepu i sretna sam zbog toga, da imamo krov nad glavom, da djeca spokojno spavaju...
zasto to nabrajam, e pa zato jer sam svojevremeno bila u situaciji da sam razmazeno i olako gledala na neke stvari u zivotu, situacije, ljude.. Sve dok mi se nije desilo da sam prosla odjelom vaskularne kardio kirurgije na Rebru, odjel na kojem su se nalazila djeca do 5g., s tim da sam ja taj trenutak vidjela samo male zavezane rucice sa sondama u nosu.. Ijao, nakon tog prizora vise mi nije nikad palo napamet kukat jer nismo nocima spavali vise od 4sata.
kako je vrijeme odmicalo ipak sam malo zaboravila na one prizore iz bolnice i hop, evo mene u bolnici s mojim djetetom s brutalnom dijagnoznom, skoro pa da umire (srecom je sve super zavrsilo i dijagnoza je bila pogrešna). molim, kako, šta, ko, gdje..
e ljudi moji, svaki dan gledam u taj prozor gdje smo boravile, u agoniji i neizvjesnosti i s velikim Hvala idem dalje jer znam da uvijek moze biti teze, kompliciranije i tuznije...
stoga kad vam je tesko, ne ocajavajte jer nekima je uvijek jos i gorje nego vama samima
pomislite dobro
A
Post je objavljen 12.01.2016. u 23:10 sati.