Marketing
Bizarnost: državna TV propagira anarhokapitalizam
Dakle, ovo je nešto najgluplje što sam čitao o makroekonomiji. [1]
(U svojim tekstovima na blogovima počeo sam koristiti fusnote. Time se rastereti osnovni tekst, a neke "pozadinske" informacije i komentari, važne za uvid u kontekst, ipak predoče radoznalijem i upornijem čitatelju.)
Financijski analitičar HRT-a Željko Kardum u emisiji Studio 4 priopćio je pučanstvu da su Hrvati i Kinezi u ekonomskim nevoljama iz istog razloga:nisu stopostotno prigrlili sustav vladavine kapitala (Kapitalizam i socijalizam: "I Hrvati bi, kao i Kinezi, sjedili na dva stolca").
Treba uočiti bizarnost da je autor ovih umotvora zaposlenik HRT, tj. prima plaću iz nameta koji skoro sve obitelji u Hrvatskoj pod prisilom zakona plaćaju (a neki poznati odvjetnički uredi zarađuju utjerivanjem dugova).
Ovako ofrlje uspoređivati Središnje Carstvo (OK, jedno od dva koje danas postoje) sa zemljom daleke periferije u globaliziranom kapitalizmu, besmislica je koja služi od države plaćenom "analitičaru" da zanemari činjenice i analizu, pa pređe na propagandu ideološke dogme.
Po njemu, ovo malo rasta što je Kina dosad ostvarila, postignuto je političkom zapovješću: »Kineska komunistička partija odlučila je da država treba rasti i ona će velikom intervencijom omogućiti taj rast. To je politički zapovjedani uspjeh.« A (valjda) nije u redu ako je ekonomski rast posljedica državne politike...
Kina ima svoju varijantu "ordoliberalizma"[2][3] kao Nijemci (model koji je prihvatila i EU), ili državno usmjerenog rasta kao Japan, Južna Koreja idr.; to dobro funkcionira već 40 godina (a i ranije su imali važnih uspjeha[4]). Dobro su se prilagođavali promjenama okolnosti i zadataka i održavali visoke stope rasta. Ali ne može ona stalno ostajati jednako visoka; ne može se održati eksponencijalni rast istom stopom na rastuću osnovicu. Stopa rasta bila je 10% godišnje, pa opala na 7%.
Sad burze reagiraju jer su se "uštimale" da je rast u Kini 7% godišnje, a sad će biti nešto manje. Problem da su fluktuacije na financijskim tržištima puno veće nego u realnoj ekonomiji. Kad padnete, kaže i Kardum, ulagači počnu bježati, odnosno prebacivati kapital na druga tržišta; ne samo zato jer ste pali, nego jer se boje da će biti još i gore. To je mehanizam financijske panike i, često, samoispunjavajuće proročanstvo. Samo po mudrom analitičaru državne televizije, ulagači bježe jedino zato jer se boje loših poteza države, a da nje nema, jelte, financijskih panika i kriza uopće ne bi bilo... Što je naravno glupost - ta nestabilnost postoji otkad postoje financije. [5] [6]
Ne možete imati i slobodno tržište i s druge strane upravljuano gospodarstvo, upravljanu ekonomiju.«
Ali možete. To je zapravo jedino, što funkcionira na dulji rok. Reagan i Thatcher nisu smanjili ulogu države u ekonomiji, nego promijenili način i ciljeve. Neki mehanizmi se mijenjanju, neka upravljanja pojačavaju ili ublažuju, ali načelo je isto. Svaka ekonomija kombinira tri načina regulacije: tržišnu, državnu i društvenu; nemoguć je sustav koji ne bi imao sve tri komponente.[7]
»Ne možete imati slobodno tržište i da država s druge strane radi redistribuciju novca koji je nastao tako što je bilo slobodno tržište pa je netko to zaradio.«
Ne samo da možete, nego i morate. Čim država uzme i kunu poreza, makar za liberterijansku minimalnu državu, to je redistribucija. S druge strane, zaradi se i ako nema slobodnoga tržišta. Državne i monopolno tvrtke također stvaraju realna dobra i usluge. (Nije uništenje slobodnoga tržišta samo kad država kontrolira, nego kad to čini monopol ili oligopol. Kvaka 22 jest, da slobodna konkurencija dovodi do toga da uspješni akumuliraju tržišnu moć, pa ograničavaju ili poništavaju tržište. Posve neograničena konkurencija uništava svoje pretpostavke, jer u bespoštednoj borbi netko bude pobjednik, i zatim može spriječiti druge da ojačaju toliko da ga ugroze. Zato je državna intervencija u obliku zakona protiv trustova bitna za održanje tržišne konkurencije.)
»Država uzima novac od onih koji proizvode i redistribuira onima za koje ona misli da trebaju.«
Pa da. Postotak država u svijetu koje to rade je... hm, 100%. Nasuprot tome imamo anarhokapitalistički raj u Somaliji....
E sad, druga je priča, da naša država to radi uglavnom loše. Cijeli sustav radi daleko od optimuma. Ali galama "nećemo kralja, oćemo Tita" (nećemo državu, oćemo tržište) ne pomaže ništa. Potrebne su posebne, detaljne analize u raznim segmentima. Vođeno idejom optimalne regulacije, a ne "sve na tržište".[8] To je jednako besmisleno kao i staljinističko "sve pod državu".
Bilješke
1. Mikroekonomija i makroekonomija, upravljanje poduzećem i upravljanje državom, su bitno različite stvari. ‘
2. Vidi npr. Johan Lagerkvist (2015.): "The ordoliberal turn? Getting China and global economic governance right", http://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/23340460.2015.1077610 (znanstveni rad, dostupan na Open access) Odnos neoliberalizam i ordoliberalizma u praksi (kao i tržišne i državne regulacije) nije nipošoto jednostran: » Moreover, China’s evolving ordoliberal political economy is a crucial part of mutual interdependence and global economic governance supporting the project of neoliberal practices after 2008« ‘
3. Postoji, već desetljećima, živahna rasprava među ekonomistima o pravoj prirodi kineskog ekonomskog sustava. Jedan aktualni primjer je članak na blogu kojeg vodi matematički ekonomist Barkley Rosser Jr.: "What Is The Chinese Economic System?", http://econospeak.blogspot.hr/2015/08/what-is-chinese-economic-system.html, 18. kolovoza 2015.. On se nadovezuje na komentar nobelovca Paula Krugmana u New York Timesu: "Bungling Beijing’s Stock Markets", http://www.nytimes.com/2015/08/14/opinion/paul-krugman-bungling-beijings-stock-marketshtml.html (14. kolovoza 2015.). Krugman: »China is ruled by a party that calls itself Communist, but its economic reality is one of rapacious crony capitalism. (...) The background: China’s economy is wildly unbalanced, with a very low share of gross domestic product devoted to consumption and a very high share devoted to investment. This was sustainable while the country was able to maintain extremely rapid growth; but growth is, inevitably, slowing as China runs out of surplus labor. As a result, returns on investment are dropping fast.« U prvom dijelu (kronizam = "kumovstvo") ima očite sličnosti sa Hrvatskom, ali u drugom dijelu ne: prevelike investicije i premala potrošnja očito nisu naš problem. Rosser pak spominje nekadašnji "tržišni socijalizam" Jugoslavije i Mađarske, te "socijalnu tržišnu privredu" Njemačke. »So, the Chinese system is not like either the old Yugoslav or the current German system, even though it has a lot of state or collective ownership, and certainly is heavily a market system. Clunky and not precisely accurate and vaguely propagandistic as it is, "socialist market economy" may be the best we can do.« ‘
4. Jeffrey Sax, "Kraj siromaštva : Ekonomske mogućnosti našeg doba", hrvatsko izdanje: Zagreb: Algoritam, svibanj 2007.: »Maoističko razdoblje imalo je nekoliko golemih uspjeha, ugalvnom u vidu dramatičnog poboljšanja osnovnoga javnog zdravstva u državi, i mnogo golemih neuspjeha, osobito neuspjeh socijalističkog industrijskog razvoja, čiji je podbačaj bio sličan podbačaju sovjetskoga gospodarstva.« (str. 178) Poboljšanja osnovne infrastrukture (ceste, električna energija, pitka voda, zahodi). bitno povećana produktivnost usjeva. (str. 179) I tu možemo vidjeti paralele s Hrvatskom odnosno tadašnjom Jugoslavijom. Kineska komunistička partija je međutim od 1978. krenula putem tržišnih reformi, koje su u Jugoslaviji bile stopirane u razdoblju 1970.-1972.. ‘
5. Nedavno sam ponovno pročitao knjigu "Novac" od J. K. Galbraitha, hrvatsko izdanje iz 1978.. Englesko izdanje "Money : Whence It Come, Where It Went", 1975, dostupno je na Svemrežju: https://www.scribd.com/doc/88680576/Galbraith-Money-Whence-It-Came-Where-It-Went. Kad sam je ranije čitao jedva da sam išta mogao razumjeti, jer radilo se o drugom svijetu. Preporučam za čitanje, da se vidi kako se bitne stvari ponavljaju u financijskim krizama: danas, kad je u krizi neoliberalni model, kao i prije 40 godina, kad je bio u krizi kejnezijanski, te još 40 godina ranije u doba Velike Depresije. ‘
6. Svuda u svijetu i u ekonomskoj znanosti, "realna ekonomija" je ona koja je s- tvarna, koja se bavi s tvari, materijom, koja proizvodi realna dobra i usluge. Druga vrsta ekonomije je monetarna, koja se bavi samo novcem, a novac je ne-tvaran. Nasuprot tome, kod nas se u borbi za ideološku hegemoniju neoliberalizma nametnula fraza da je "realno" sve što rade privatnici, a svi koje plaća država su "paraziti". ‘
7. Sredinom 1980-ih poklonili su mi udžbenik "Principles of Economics", čiji je autor Elbert V. Bowden, četvrto izdanje iz 1983.. Iz njega sam učio što je tržišna ekonomija. On piše da se ekonomski problem razbija na tri osnovna pitanja: što proizvoditi, koje resurse koristiti i kako proizvedeno podijeliti. Postoje tri procesa da se ta pitanja riješe: društveni, politički i tržišni. U svakoj ekonomiji postoje barem u minimalnoj mjeri sva tri. (Mislim da vrijedi čitati starei knjige i usporediti s novima, da se vidi što se promijenilo, a što nije; vidi bilješku 5). ‘
8. Mnogi autori govore o "anglosaksonskom" i "Rajnskom" modelu kao dva osnovna modela kapitalizma. Usprkos ofanzivi neoliberalizma, razlika i dalje postoji. Jedan dobar kratki prikaz: "Rhineland model v 2 1", http://www.vanharen.net/blog/project-management/rhineland-model-v-2-1/ . Dalje se ta podjela može rasčlaniti na "režime" ili "stilove" ili "praktične modele" (nacionalne varijacije), vidi Ştefan Sorin Mureşan: "Social Market Economy : The Case of Germany", Springer International Publishing, 2014. ‘
Post je objavljen 12.01.2016. u 19:06 sati.