Danas mi je došlo da obrišem blog i više ne napišem ni slova.
Zašto?
Pa u zadnje vrijeme me ne veseli kao prije. Krajem ove godine bit će 10-ta godišnjica bloga. Sinoć sam malo čitala neke stare postove. Bilo je svega. I glupog i manje glupog. Nekad sam pokušavala pisati dubokoumne postove, a nekad samo istresti sve iz sebe da mi bude lakše. Kroz sve te postove sam rasla kao osoba, a do nekog trenutka i kao pisac, ali u zadnje vrijeme sam više padala nego rasla. Žulja me što sam zadnje postove pisala na mobitelu na brzinu. Slike su neobrađene. Direktno stavljene s mobitela, pa čak nisu ni okrenute kako treba. Kopka me to. Neću tako.
Tako sam htjela odustati. Samo što ako odustanem, pobjedit će svi oni koji su rekli da kad beba dođe neću više imati vremena za pisanje, čitanje, svašta nešto. Ako odustanem, blog neće doživjeti svoj 10-ti rođendan.
Razmišljala sam što uopće želim od bloga. Ne namjeravam se obogatiti niti postati slavna niti pokušavam nekoga nešto naučiti. Želim samo da oni koji čitaju znaju da je život čupav i dlakav, da su mali trenuci ono što je važno i da se u svemu može naći nešto dobra.
Pisala sam kao studentica, pa kao nezaposlena, pa kao zaposlena, pa zaljubljena, a sad sam mama. Kažu piši o stvarima koje znaš. To je ono što znam.
Ovo isto pišem na mobitelu. U krevetu u mraku. Moje zlato kraj mene spava. Priča nešto u snu i smije se.
Tako blog živi dalje. Jer je dio mene. Čemu mi točno služi ne znam, ali znam da se veselim svakom komentaru i svakom novom čitatelju.
Laku noć.
Post je objavljen 11.01.2016. u 01:33 sati.