Pregled posta

Oooooo happy day!

U krevetu prije zvona alarma razrađujem strategiju odlaska u kupaonu jer se jutros svi dižemo u isto vrijeme bodriti seniora u još jednom dokazivanju.
Red prvi je na mene žensku jedinku, onda "gazda" pa pilići.
Krećemo u vrijeme koje sam zamislila u teoriji u krevetu i baš sam zadovoljna.
Dvorana poluprazna, ovo su tek osobni rezultati. Imam dobar osjećaj dok iz publike promatram svog lijepog, visokog seniora,
pokraj mene lijepog mlađeg juniora koji se još uvijek mazi i iza sebe lijepog muža, oca naše djece.
Letvica se diže, skače mlađa ekipa, naš senior u ulozi zvijezde jer to i je nonšalantno sjedi na podu i čavrlja s vršnjacima pa dočekuje svoj red.
Ne voli da vičemo, zovemo ga, bilo kako da ga ističemo,a ja bi na sav glas vikala kako je to lijepo čeljade baš moje.
Ali baš svako čeljade od majke je njoj najljepše i to je normalno.
Prošlo natjecanje sam doživjela neopisiv šok, ali to je život.
Naime, preskočio je svoj osoban rekord u disciplini skoka u vis i dok sam sretno vriskala na nogama od oduševljenja,
sišao je sa strunjače na parket i letvica je pala. Pala! Kakav šok!
Od one sreće i oduševljenja u par sekundi tuga, razočaranje, nevjerica.
Druga dva pokušaja ništa, letvica se ruši.

Iako sport doživljavaju kao ispunjenje slobodnog vremena, druženje i prijateljevanje sa zdravljem, nikako forsiranje jer kao i za sve,
uspjeh je već kada ti je srce puno jer nešto radiš iz ljubavi, a ostali uspjesi dolaze iz toga.
Danas sam bila uvjerena da će se to dogoditi i našoj sreći nije bilo kraja. Jessssss! Zasluženo je oborio svoj osobni rekord.
Oči mi pune suza od dragosti, sreće i ponosa,
ali prije svega zbog njega jer su upravo ovakva dokazivanja i uspjesi potrebni u tom zbrkanom pubertetu sa silnim ispadima potrebnih i nepotrebnih emocija.
Atmosfera u dvorani je bila fanstastična, energija bodrenja, pljeskanja i ovacija tim mladim bićima,
predivna podrška u tolikoj mjeri da su upravo našem sinu na zadnjem pokušaju preskakivanja, za sada previsoke i nedostižne letvice
dali podršku pljeskom koje inače prakticira Blanka Vlašić.
Ma može li ljepše od spontanog pljeskanja nepoznatih ljudi u znak podrške? Predivno!
Drago mi je što smo ovo doživjeli jer puno puta znam biti nekako tužna i razočarana publikom na koncertima,
sportskim natjecanjima ili nastupima uličnih perforera gdje publika nema običaj nagraditi pljeskom nečiji trud.
Ne znam zašto je to tako, ali mit o našoj hladnoj publici nije izmišljen.
Ne dopada mi se to, pljesak ne košta ništa onoga koji plješće,a znak je podrške i motivacije onome koji se trudio svojim umijećem ili znanjem zadiviti baš tu publiku.

Častimo se ručkom u restoranu na tržnici. Mjestu prilično jeftine klope, svježih riba, ali i mesnih jela po recepturi standardne primorske kuhinje.
Nisam voljela sjediti unutra sve dok ga pred malo nisu renovirali pa mi se uz dugogodišnju poznanicu koja tamo radi još njih par svrstavaju među omiljene riječke konobare.
U ovaj kišni dan terasu smo zamijenili ugodnim prostorom, a iznenađenje je bilo kad su dvojica muzičara počela slagati svoju improviziranu binu.
Iskusni dečki u svojim najboljim šezdesetim godinama i iskusan, provjeren repertoar instrumentala razgalio mi je dušu.
Treba nazdraviti uspjehu, a novina u mom životu je da od onolike količine alkohola do sada, ja više ne znam što mi se pije i što mi je ukusno.
Kako vidim i prihvaćam svoju istinu i bez vina u kojem se ona nalazi ( a istina je uvijek pitkija uz alkohol jer kočnice popuste), umjesto decilitra bijeloga, poznanica zabunom donese crno vino.
Nećemo komplicirati, nazdravljamo, kuckamo se svi četvero, ručamo provjerene frigane lignje, pomfri i miješanu salatu,a poznanica obzanjuje da časti desertom kao nagradu za uspjeh.
Djeci ostali skoro puni tanjuri, muž i ja jedva pojeli sve pa odgovaram da ja ne mogu, a ona mi na to komentira da nije mene ni pitala za desert, već djecu.
Naravno da je oko mene uvijek smijeh i veselo pa si mislim kako mi je dobro spustila, ali na tu divnu ženu se ne mogu ljutiti i nemam razloga,
sretna sam jer je i ona kada znam kakav pakao od života je prošla da bi danas dijelila svoje osmijehe i pozitivu s ljudima koje poslužuje.

Opet mi para uši tišina bez aplauza kojeg su dečki zaista zaslužili.
Nemoguće da ih ostali gosti ne čuju da su ne znam kako gladni i udubljeni u hranu pa ih smjelo podržavam, iako me nitko ne slijedi, a sinovi već pomalo upozoravaju da ih je sram zbog mene.
Naravno da moja poznanica opet komentira da nije morala niti gledati tko plješće,
da je znala da sam to ja i drago mi je što sam tako predvidljiva.
Ne volim uštogljene atmosfere gdje se poštuje neki nepisani bonton i pravila čije je jedino pravilo da moraš suzdržavati svoju pozitivnu emociju.
Osmijeh, zagrljaj, pljesak, pjesma, ples, lijepa riječ...sve što slavi život, ljudi bi si trebali dopustiti kad god osjete, iako radije dopuštamo negativi da izlazi kad god nam dođe.
Na odlasku mi dečki podare široke osmijehe uz pozdrav i kimanje glavom u znak zahvale, a zapravo sam ja zahvalna njima što su mi uljepšali ove trenutke izvrsnim izborom glazbe.
Zadovoljni, siti i nasmijani dolazimo kući, svatko ide svojim poslom, a mene omiljena susjeda zove na kavicu i kraći đir.
Ne mogu je odbitii, izgleda je dan od điranja pa me i ona dodatno oraspoloži, iako teme nisu vesele, ali su jako poučne za obje.

Ponovni povratak domu, tuširanje, spremanje i kupka s omiljenim mužem. Ne u kadi, zvučna gong kupka.
Dao si je priliku po drugi put u životu osjetiti moć, meni omiljenog gonga i sretna sam jer je konačno i on počeo širiti svoje obzore
pa će i njemu život iznutra biti jednostavniji jer koliko god te netko u nešto uvjeravao, ne možeš to usvojiti ako u to sam ne vjeruješ.
Nažalost, moja i iskustva ljudi oko mene pokazuju da te poznato treba dobro razdrmati i razočarati po nekoliko puta
da bi dao priliku nepoznatome.
Imamo loša uvjerenja da je jedino ono što znamo ispravno, makar nas to činilo nesretnima.

detalj iz restorana


Moja Ljubav, jedan od tri ponosa


Post je objavljen 10.01.2016. u 19:53 sati.