Da. Vratih se.
Već sam zaboravio kada sam zadnji put pogledao ovaj blog, kad sam prolistao i divio se kako sam nekad zagovarao mnoge teorije zavjere i kako sam nekada govorio gluposti u koje se niti nisam razumio. Obaveze su me jednostavno slistale i jednostavno je bilo razdoblja kad sam zaboravio da ovaj blog uopće postoji. No, sada ću iskreno probati ostati dio "blogerske nacije" što duže mogu.
Jednostavno me je oduševilo što ipak postoje ljudi (u ovom slučaju ljud) koji se ipak sjetio na mene i moje postojanje. Ponukan samo jednostavnom porukom, morat ću podijeliti nove slučajeve, činjenice i ostale stvari koje sam stavljao i prije - ali sada u malo retuširanom izdanju. Malo ću osvježiti blog, ova mračna pozadina sa Jimmy Pageom i njegovim Gibsonom EDS-1275 i skaterskim templateom će biti tu nešto više od 2 godine. To ću promijeniti, slangerski rečeno, ASAP.
Uglavnom, moj glazbeni ukus. Ako ste već dugogodišnji čitatelj mojega bloga, možete sa sigurnošću reći da sam rijetko kad subjektivne prirode, možda i zbog straha odgovora na moje komentare. Ali to nije ni toliko bitno. Jedna stvar u kojoj sam uvijek uzimao mnogo slobode je moj glazbeni ukus. Sad, u zadnje vrijeme se krećem postovima iz prošlih mjeseca i godina i sa strahom mogu zaključiti da se moj ukus i nije promijenio. No, zato, iskreno se nadam da ćete uživati u mojim glazbenim preporukama za ovu 2016.
Nešto u što sam se opustio potpuno je Oasis. Ovaj odličan bend je u 90-ima dobio status najomraženijeg, ali i najboljeg benda na svijetu. Čak je i sam Noel Gallagher, gitarist i vokalist benda rekao da oni nisu arogantni, samo vjeruju da su najbolji bend na svijetu. Sva arogancija i neslaganje između benda i sve nesavršenosti su dovele do savršenstva benda. Baš oni su dokazali da ne moraju sve pjesme biti tekstualno i kompozicijski zahtjevne da bi bile odlične. Iako mnogi ljudi govore da ima boljih solo albuma poput "Appetite For Destruction" od Guns 'n' Rosesa ili "Led Zeppelin I" od Led Zeppelina, meni je iskreno "Definitely Maybe" od Oasisa daleko najbolji. Baš zbog teksta, melodija koja je donijela pravo osvježenje od odveć teških tekstova poput "Tears in Heaven", i koja je i možda presudila metalu, jer dolaskom njih na scenu, metal je postao potpuno nevažan. Istini za volju, i danas neki heavy metal bendovi pune dvorane poput Iron Maidena ili Motorheada (doduše, on je punio donedavna), ali najveći problem je što njihova nova djela i njihovi albumi postaju previše zanemarivani...
"Slide Away" je jedna od najboljih pjesama koje sam slušao u svojem životu. Ova pjesma, za razliku od "Digsy's Dinner" ili "Married With Children" čiji tekst je dovoljno ljut i pun gorčine, ali ima priličnu veselu melodiju, kompozicijski identičnu kao i "She's Electric", ima puno melankoličniji ton, zvuči puno žalosnije, a sam outro pjesme je nešto najbolje što sam čuo, to ispreplitanje Liama i Noela na vokalima, izrazito težak zvuk više gitara (iako su bila samo 2 gitarista, Noel je uvijek snimao više dijelova nego je potrebno i to je čar Oasisa u nekom smislu) čini ovu pjesmu posebnom.
"Supersonic", koja je u više puta opisana kao pjesma sa zabavnim tekstom i prema mišljenju mnogih ljudi, ne bi trebala davati ama baš nikakvo značenje, je također bila uspješnica sa "Definitely Maybe". No, ova pjesma, ako se je shvati kako bi je se trebalo shvatiti, govori o tome kako bi svi trebali srediti svoj život, kako ne bi završili kao "prijatelj" sa refrena - sam, bespomoćan i uništen alkoholom. (Naime, pretpostavlja se da ova pjesma govori o životu u britanskoj radničkoj klasi, gdje su alkohol i lake droge jedna od ključnih karika uz nezaposlenost.)
"The Masterplan" donosi mnogo tužniji, te je osobno, uz "Sad Song" smatram jedno od najtužnijih pjesama Oasisa. Ova pjesma je izašla na albumu "The Masterplan", koji kompilira B-strane i pjesme koje nikad nisu došle na album. Iskreno, neke od pjesma, uključujući i ovu, su trebale jednostavno izaći na albumu. Ova pjesma je postigla neviđen uspjeh za nešto što je tako nebitno ili bar ima pridjev "nebitno" kao B-strana ili neobjavljena snimka. A i spot je "čudan" - kao da Gallagheri ne bi dali da se to napravi. Čak ga nema niti u ovome videu.
"Acquiesce" je postala favorit sa "The Masterplana". I ako ste ikada bili na koncertu Oasisa, publika jednostavno poludi i ova pjesma je njezin osobni favorit. Ako su rasplesani, kao u Manchesteru 2005. ili kao u Argentini 2008.-2009., jednostavno će obožavati tu pjesmu. Ova pjesma govori o prijateljstvu, kao što i piše na pozadini ploče "The Masterplan", a samo značenje je "otkrio" Paul Du Noyer, rock kritičar, autor i novinar.
"Live Forever" je jedna od najboljih pjesama općenito od Oasisa, ako maknemo njegovu komercijalnu uspješnicu. Ova pjesma je svojevrsni hommage Noela Gallaghera Johnu Lennonu i - njegovoj majci. Ova pjesma, koliko je i apstraktna, toliko je i jednostavna. Osebujni vokali Liama Gallaghera i pjesma koja se na prvi mah - tj. na prvi dio pjesme čini sretna i vesela, a onda se u drugom dijelu pjesma modulira u A-mol i postane depresivna, a tekst you and I are gonna live forever odzvanja, kao što se nešto takvo nije dogodilo i neće se. Iako je sama studio verzija odlična i preporučam je slušanju, ovdje prednost dajem izvedbi iz 2005. godine, kada je nekoliko desetaka tisuća ljudi pjevalo tu pjesmu, vjerojatno ponosni i šokirani jer su konačno imali priliku vidjeti svoje idole - čije su pjesme neprekidno vrtjeli na gramofonu, CD playeru, cassette-playeru ili čemu već drugom.
Obično ne slušam domaću estradu, ali nekako sam se udubio u zadnje vrijeme slušajući neke od njezinih najboljih uratka - što bi definitivno uključilo unutra i Silente. Ovaj izuzetno perspektivan dubrovački bend, koji je prebrodio status "one-hit wondera" mnogim drugim pjesmama koje su kao "Neobranjivo", "Čudna Ili Čudesna" ili "Još Jednom". Za razliku od tambure ili ostalih domaćih instrumenata, ovaj bend ima i violinu u svojem sastavu, što, ako ne slušate progresivni rock ili klasičnu glazbu, je prilično čudno za jedan pop/rock bend. Svaki je majstor svojega instrumenta, no i teksta. Tekst je sam po sebi "besmislen", no kad se udubite u njega, i kada ga počnete pjevati - onda tek osjetite čaroliju pisanja teksta braće Karamehmedović.
"Čudna Ili Čudesna" je jedna, ako ne i najbolja pjesma Silentea. Od nekog napetog dijela, tj. stihova, do jednostavnoga priznanja u refrenu i, kako to opisuje Silente, "Tiborovih sretnih akorda", jednostavno donosi cijeli vlak osjećaja - pretočen u jednu odličnu kompoziciju. A tu su opet i harmonije i ostale prilično male stvari koje barem meni čine ovu pjesmu posebnom.
Ako se i sam ne varam, možda je i 2015. godina bila najbolja za Silente. Izdavanje takvih pjesama donijelo je priličan uspjeh, ali i priznanja. "Neobranjivo" osobno doživljavam kao jedno klupko vune koje se raspliće dok se pjesma sluša. Tek na kraju možete slušati solo Tibora koji blijedi. Ova pjesma podsjeća na crossover balade iz 80-ih i malčice modernog rocka. Balade iz 80-ih su uvijek bile jedno doba koje su nedostajale u glazbenoj sceni, samo bez rock prizvuka i teških solaža, koje su bile karakteristične za ono doba.
Libertinesi - bend koji nikad nisam slušao niti sam planirao, a onda sam pokušao sa njihovim hitom - "Don't Look Back Into The Sun". Sa jednostavnom solažom koja se ponavlja više puta u pjesmi i veselom melodijom, Libertinesi su time postali popularni u Ujedinjenom Kraljevstvu. Donekle kao i Oasis, ovaj bend se također temelji na "ljubavi i mržnji" dvojice frontmena - Carla Barata i Petea Dohertya - zbog čega se bend i raspao, vratio 2010, i konačno, prije nekoliko godina, opet se vratio sa radom. Pjesme koje su izašle pred 12 godina, sa njihovih početaka su i dalje popularne i dalje mogu rasplesati 40-50,000 ljudi. To su jednostavno pjesme koje nikad, ali baš nikad neće ostariti...
Post je objavljen 09.01.2016. u 15:30 sati.