Digla se prašina oko jedne naše glumice ovih dana, te rekoh sebi, mora da ima nešto u toj priči. Društvo smo u kojem su žene ravnopravni članovi društva, te imaju pravo glasa, pravo živjeti svoj život onako kako žele. Notorna je to činjenica i prirodno stanje stvari jer smo u 21. stoljeću i demokratskom društvu. Ta je glumica odlučila zatrudnjeti, vjerojatno je imala dvojbe, trudnoća nije lak iako jest prirodan proces. Tijelo se mijenja bez vaše kontrole, a promjene su brze, velike i nepredvidljive jer kako kažu svaka je trudnoća različita. A porod? Put u nepoznato popločan horor scenama iz filmova u kojima žene vrište od bolova, te ponekad umiru rađajuci novi život. Zar možemo kriviti ženu koja osjeća strah i za sebe i za svoje dijete? I pri tome želi svesti rizik na najmanju moguću mjeru? Ili barem uvjeriti sebe da čini najbolju moguću stvar te da drži konce u rukama kad je već financijski u mogućnosti priuštiti sebi najbolju moguću medicinsku skrb? Zašto nam je normalno da ljudi, naši susjedi, prijatelji kupe novi automobil na kredit ili plate skijanje, možda potroše na odjeću velike svote novaca, dok se čudom čudimo ženi koja je platila porod u privatnoj klinici kako bi lakše mentalno i fizički podnijela cijeli proces. Uzgred budi rečeno to je jedna od tezih stvari koju žena mora proći, nije lako svoju intimu i svoje tijelo dati na uvid nepoznatim osobama, nije lako bojati se, trpiti bol mada znaš da je rezultat nešto najvrjednije u životu. Zašto nam onda smeta novac potrošen na to? Pa što ako neke žene imaju privilegij biti princeze na zrnu graška? Ja sam tužan sto nisu sve žene princeze od trenutka kad se rode. One su nam majke, žene, sestre, prijateljice. Bez njih ne bi bilo života.
Moj je poznanik nedavno prošao kalvariju. Za bolio ga je zub i morao ga je izvaditi. Otišao je svojoj zubarici sa strahom jer nije imao povjerenja da će mu uspjeti zub izvaditi bez komplikacija. I strah se pokazao opravdanim. Kruna slomljena, korjeni ostali. Rezultat je bila operacija zuba kod privatnika jer su bili blagdani sto naravno košta, no nije se imalo kuda. Što se mora, mora se. Mogao je on to izvesti i drugačije. Otići odmah provjerenom stručnjaku u kojeg ima povjerenja, platiti i možda izvaditi zub i bez operativnog zahvata. S druge strane, možda se ni tada operacija ne bi mogla izbjeći, no ključna je riječ povjerenje. Pa tako umjesto da osuđujemo ženu sto novce koje je sama zaradila troši onako kako to želi, poradimo na tome da žene steknu povjerenje u sustav, u liječnike, u sestre. Jer kao porezni obveznici koji svaki mjesec iz plaće izdvajamo za zdravstveni sustav, mi i porode u bolnicama zapravo skupo plaćamo. Na drugačiji način nego sto je glumica platila svoj, ali ni oni nisu besplatni. Umjesto da poželimo svakoj ženi da na što dostojanstveniji način donese na svijet novo čudo, mi dižemo glas protiv žene, majke, sestre, prijateljice.
Moja žena nije mogla birati liječnika. Bojala se i nije imala povjerenja u onog koji joj je vodio trudnoću. Nakon cijelog dana mučenja završila je na hitnom carskom rezu. I danas zna pričati koliko joj je to iskustvo bilo traumaticno. Volio bih da smo mogli platiti da se ne boji toliko. A još bih više volio da je sustav takav da se ni jedna žena nema čega bojati ma koliko malo novca imala. Za žene. Za sve one žene koje se hrabro upuštaju u najveću životnu avanturu. Neka im rađanje bude najljepša uspomena.
Post je objavljen 06.01.2016. u 16:15 sati.