Prošla je godina bila izrazito 'naporna' glede a u svezi obveza koje puku nameće tzv 'demokracija'.
Prvo smo birali između 'crvenog' Josipovića (od mene zvanog Sveta vodica) i 'plave' Grabar-Kitarović (od nekih zvane Barbika). Rezultati su bili iznenađujući, pogotovo za Svetu vodicu. Pobijedila je Barbika. Doduše vrlo, vrlo tijesno: 50,74%:49,26%. Tijesno, ali je pobijedila i postala Prva Predsjednica Hrvatske.
Slijede parlamentarni izbori. Za razliku od prošlih parlamentarnih izbora, ovi izbori su polučili tijesnu (a očekivano veliku) pobjedu tzv. Domoljubne koalicije predvođene HDZ-om pred glavnim konkurentom tzv. koalicijom Hrvatska raste, predvođenom SDP-om.
I bilo bi sve OK, možda tek novi izbori, da se u cijelu igru 'niotkuda' nije pojavio MOST i zakomplicirao stvar svojim hoću-neću, lijevo-desno, stranački-nestranački, stručni-politički i tko zna što će još izmudrijati dok se ta žabokrečina ne smiri i talog opet ne padnu na dno.
Zašto se MOST pojavio kao Deus ex machina za Domoljubnu koaliciju u presudnom trenutku i što se iza toga krije, postoje razne teorije o kojima smo čitali i slušali proteklih dva i kusur mjeseci. I još ćemo čitati i slušati. Pravu istinu će možda saznati naši unuci i praunuci, kao što su mnogi od nas za tajne nakon 1945. godine saznali pedeset godina kasnije.
Rezultat svega je da smo kao kandidata za Premijera dobili kanadskog državljana s hrvatskom putovnicom.
Naravno, takvo dugotrajno mutno ozračje bilo je pogodno tlo za prepucavanje u svim medijima pa i na ovom blogu, između tzv. 'plavih' i 'crvenih' iako su i jedni i drugi – 'žuti'. A zna se što ima žutu boju.
Mišljenja sam da sad slijedi neka vrsta zatišja u kojem će, zakulisnim igrama daleko od očiju glasača koji su ih na vlast doveli, svaka od manjih stranaka pobjedničke koalicije pokušati maksimalno naplatiti svoje usluge glavnom koalicijskom partneru HDZ-u. Od tih 'igara bez granica' običan puk će na svim masmedijima, a pogotovo na tzv. javnoj televiziji, čuti samo nemušta ponavljanja onog što je i do sada slušao: mi ćemo ovo, mi ćemo ono, mi ćemo ovoliko, mi ćemo onoliko. Jedino nećemo nikada saznati kako će to, sva ta bulumenta, učiniti. To nismo, međutim, mogli saznati ni od jednog pobjednika do sada pa zašto bi i od ovog.
Dijelit će se sinekure kako to kod nas već ide 'po babu i po stričevima'. Razlika u odnosu na dosadašnje 'podjele' bit će samo u tome što će mnoge 'babe' i stričevi' vjerojatno biti iz tzv. dijaspore.
Ali ni to nije neki novum kad su u pitanju Hrvati. Događalo se to mnogo puta nakon smrti posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, „od mađarskog Kolomana (1102.) do križevačkih sastanaka (1526.), kada pada prvi prijedlog za kandidaturu Habsburga, a papinski poslanik u Budimu to pravilno zove 'traženjem drugog gospodara' – 'trovarsio altro Signore', od borbe s Mađarima do naših dana, uvijek jedan te isti pravdaški motiv: hrvatstvo traži nekog da mu se podredi, da potpiše s njim politički ugovor i da se onda buni protiv tog političkog ugovora daljnjih četiristo godina.“ (M.K. 'Malograđanska historijska shema').
Pa, kako ne očekujem više ništa 'novo pod kapom hrvatskom', odlučih se na ovaj posljednji postizborni post (uvodim 'post' glede a u svezi ovih izbora).
Ipak, da preduhitrim one koji će iščitavanjem ovog teksta po ne znam koji put zaključiti da sam Milanovićev fan (ostale epitete neću spominjati), upućujem na svoja dva teksta: jedan odmah nakon izbora 2011. kad je pobijedila tzv. Kukuriku koalicija (na ovim Hrvatska raste) i drugog, neka vrsta rezimea, godinu dana po izborima. Onaj koji se potrudi pročitati tekstove moći će se i sam uvjeriti da nisu u pravu i zašto sam odabrao nik Semper contra.
Post je objavljen 05.01.2016. u 22:13 sati.