[nadam se da kolega Igniss neće zamjeriti što sam posudio inače njemu svojstven naslov, op.a.]
Kad god se u medijima pojave napisi o nekakvoj nesreći, nečijem pogrebu ili nečem sličnome, a koji su popraćeni fotografijama sa mjesta događaja, ispod tih istih medijskih napisa će se neizostavno naći komentara ljudi koji će se nad time zgražati. No ne nad samim događajem ili faktorom koji je taj događaj izazvao, već - nad činjenicom da je netko to snimio, odnsono objavio u medijima.
Slikovito opisano, dotični će drvljem i kamenjem "napasti glasnika" iz prostog razloga što im se ne sviđaju vijesti koje nosi, vjerojatno samo kako bi, zbog nekakvih dušebrižničkih svjetonazora, sami sebi stvorili dojam da nešto poduzimaju, i to valjda samo zbog vjerovanja da "ako glasnik ne nosi loše vijesti da se ništa lošega nije dogodilo". Osnosno "ako nema slika, nije se dogodilo".
Pri tome se ta "ekipa rođena za zgražanje nad neželjenim vijestima" standardno koristi demagoškom retorikom o "lešinarenju", "maltretiranju", "narušavanju privatnosti", te emotivnim i patetičnim lamentacijama, te floskulama o "ljudskosti", pokušavajući sve prikazati kao da je veći problem u snimanju nego u samom tragičnom događaju koji je snimljen.
Pri tome naravno zaboravljaju da ne bi niti znali da se taj događaj dogodio da nije bilo snimke s mjesta događaja. Ono što se inače zove - fotoreportaža. A jedna slika vrijedi tisuću riječi, koje dotični ne žele "čuti" (odnosno gledati).
Post je objavljen 06.01.2016. u 00:01 sati.