Da mogu birati, nikad ne bih bila rock star. Biti rock zvijezda (ili zvijezda uopće) gore je nego živjeti život promiskuitetne mlade djevojke koja živi na selu i više od piše voli samo vino.
"Ej, 'si vid'la Šteficu danas? Išla si je po mlijeko za kavu u 11 sati! U JEDANAJST SATI, e!? Pa šta je radila cijelu noć kad prvu kavu pije u 11!?"
"Skakala po onom malom iz susjednog sela, eto šta.."
Doduše, problem može riješiti ako prestane piti kavu, ali i dalje ostaju pimpač i vino. Bez kave može, ali bez seksa, droge i alkohola - ne.
Ne može joj se ni zamjeriti, zapela je na selu i što drugo da radi nego da pije, puši i.. Puši. Može uzgajati aroniju i heklati, ali ima artritične zglobove i, budimo realni, aronija je odvratna jednako koliko je zdrava.
Rock star. Jebote, već sam se izgubila. Evo zašto me nije dugo bilo, koncentracija mi je kao u reportera na HRT-u, krenem lijepo, ali uvijek zaserem nakon tri reda.
Volim svijetla reflektora, kako da ne. Znojim se svejedno, pa ako već moram, neka bude zbog topline reflektora. Ali ne volim pretjeranu pozornost. Zbog pretjerane pozornosti mnogi zaborave koji im je cilj bio, zbog čega su tu, kamo idu i tko su uopće. Moraš biti faca da bi se znao nositi s time. Ja nisam. Možda i jesam, ali kao što rekoh, koncentracija mi je loša i vrlo brzo bih zaboravila na talent i dar koji posjedujem, a u moru mogućnosti ne bih znala izabrati one prave. One zbog kojih se uopće znojim pod reflektorima. Kao kad sam imala 2 haljine. Jebote, što su to bila divna vremena! Uvijek sam znala što obući, ili jednu ili drugu. Sad kada mi je ormar pun nenošenih, možda i više nego onih nošenih, ja nemam što obući. Kad smo kod toga, nosim broj 34/36 i ostalo mi je nekoliko koje još nisam podijelila, pa ako znate nekog kome treba, slobodno mi se javite.
Ne dajte čovjeku previše izbora, zaboraviti će što želi.
Rock star. Ne bih, hvala. Bila bih onaj božanstveni prateći vokal zbog kojeg svi pjevušimo one pjesmice iz '60., '70., '80., pa i '90. Ne zbog Jaggera, ne zbog Elvisa - zbog one koja je živjela život rock zvijezde, ali daleko od svijetala reflektora i bliceva paparazza. Da mogu birati bila bih prateći vokal. Živjela bih svoj san, san u koji povremeno zalutaju haš i koka, ali život u kojem odgovaram isključivo sebi i za sebe. Život koji je zanimljiviji nego što sam ikada pomislila da može biti, ali potpuno nezanimljiv javnosti.
Život pratećih vokala usporedila bih sa životom mladih i iznimno talentiranih ljudi koji rade u onim startup kompanijama koje su postale jebeno uspješne. Rade u prekrasnom i zdravom radnom okruženju, uz mogućnost napredovanja bez lizanja šupaka i sisanja klitorisa, plaća im je više nego fantastična i jedva čekaju novi radni dan da doslovno idu u nove radne pobjede. Govori ti se što da radiš, ali unosiš dušu u to i tvoja razmišljanja tvoj su najveći doprinos. Ali, tvoja ideja nije TVOJ rizik, nego rizik onog koji je imao muda i pokrenuo posao. Rizik rock zvijezde.
Prateći voklal, baš kao i zaposlenik u takvoj startup kompaniji, idu doma i ne brinu toliko kako će i što će sutra. Što ako poslovna ideja/album ne prođu dobro na tržištu.. Idu doma piti, pušiti i jebati. Bez brige i (s malo) pameti. Kao da jebeš bez kondoma jer znaš da ne postoji nikakva mogućnost da ćeš dobiti neku šugu.
Tko želi biti rock zvijezda, kada je pet metara od slave sasvim dovoljno blizu da si možeš reći kako su fleke od znoja okej jer su tu zbog topline reflektora.
Post je objavljen 05.01.2016. u 18:36 sati.