Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/obrucnabacvi

Marketing

MARKO SAMARDŽIJA, JEZIKOSLOVAC

Marko Samardžija, jezikoslovac
Očekivao sam kvalificiranije napadače
Razgovarao Andrija Tunjić

II. DIO

Možda oni objasnidbeni izjednačavaju s NDH-a?

Ne bih se ni tomu čudio. Predugo se svaka malo rjeđa ili nekomu „neobičnija“ riječ pripravno proglašavala ustaškom, plodinom jezične politike iz vremena NDH.

Zašto?

Zato što je to desetljećima u Jugoslaviji bilo najprobitačnije. Kad god ste nekomu htjeli „začepiti usta“, prokazati ga kao neprijatelja samoupravnog socijalizma i, naravno, hrvatskoga nacionalista, bilo je dovoljno da mu u tekstu nađete dvije neobične riječi i kažete da su ustaške, ili da je tako govorio Ante Pavelić. Druga je stvar što je Pavelić, gle čuda, govorio i kruh, uvjet, tjedan ili zrak. Ne će valjda biti nepoznato da sam dio svoga istraživačkog rada posvetio proučavanju toga vremena i mislim da oni koji danas žele tako diskvalificirati sugovornike zaboravljaju kako je to što kažu vrlo lako provjerivo u dostupnim tekstovima.

Dostupni su izvori koji dokazuju da su mnogi leksemi u NDH-a bili samo obnovljeni i rehabilitirani?

Točno. Na djelu je bilo nekoliko različitih postupaka obnove i, recimo tako, rehabilitiranja mnogih nasilno u pasivni leksik „protjeranih“ hrvatskih leksema nastalih u 19. stoljeću, pa i prije, o čem sam pisao u svojim knjigama Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj(1993) i Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (2008) pa onaj koga zanima istina, može je ondje lako naći.

Znači li to da je hrvatskom i njegovu vokabularu smetalo približavanje srpskomu?

Razlika koje postoje između hrvatskog i srpskog mnogi su postali svjesni tek na početku prve zajedničke države. Kad su u Zagreb, jer se sve preselilo u Beograd kao novi politički centar, preko agencije Avala počele stizati vijesti i novinski tekstovi – a nakon donošenja Vidovdanskog ustava i zakoni u kojima je bilo obilje riječi i pravnih naziva – koji su Hrvatima bili slabije poznati ili uopće nepoznati, čak i umjereniji i suzdržaniji morali su se tomu oduprijeti.

Bi li tako bilo da nije bilo političkog uplitanja?

Da je 1918. bio uspostavljen demokratski federativni režim (što Karađorđevićima nije bilo ni nakraj pameti), vjerojatno bi odnos između hrvatskog i srpskog bio drugačiji, izbalansiraniji, i takav bi kontakt vjerojatno na jednoj i na drugoj strani poticao snošljivost. Međutim, čim se srpski počeo nasilno nametati u hrvatskim krajevima, prvo u vojsci (već 5. prosinca 1918), potom preko državne uprave, preko udžbenika i drugih školskih knjiga, nije moglo biti govora o normalnom kontaktu između dviju jezičnih zajednica.

Osim politike, vukovaca, daničićevaca i maretićevaca jesu li hrvatski jezik na simbiozu sa srpskim prisiljavali štokavica i interesi Austro-Ugarske ?

Kad je posrijedi jezično pitanje, mora se imati na umu da je slavistika bečko, austrijsko dijete. Pelene su joj mijenjali i u zipki ljuljali u Beču. Upravo ondje su od prvih početaka slavistike rađeni planovi i za rješenje jezičnoga pitanja za cijeli južnoslavenski prostor. Pa nije Bartolomej Kopitar ništa radio kao pojedinac bez odgovarajućih poticaja i podrške s odgovarajućeg mjesta. Državni cenzor dobro zna tko mu je poslodavac i što od njega očekuje.

VIJENAC (569.-570.)

Post je objavljen 04.01.2016. u 20:42 sati.