Pregled posta

"Zokiev sindrom"

Imate li vi svog Zokia? O ne, ne, znate da se ne bavim politikom, ne taj Zoki!
Onaj što u rane nedjeljne sate, podnevno sunce, svježe srpanjsko predvečerje jaše svoj motor bez auspuha i cijelom susjedstvu stvara nemir neugodnim tutnjanjem,
turiranjem gasa i neprestanom vožnjom gore dolje, lijevo desno, uz brdo, niz brdo...nema gdje ga nema, ali ga čuješ i ne prestaje.
E, taj Zoki!
Otišla iz svoje ulice djetinjstva, udala se, Zokia srećem rijetko, svatko ima svoj život, nije mi ostavio lijepe uspomene s njim jer smo se uspjeli potući u jednoj fazi i
još me mama kaznila zbog njega no doći će i ta priča na red.

Sjetila sam ga se jedno ljetno popodne dok sam uspavljivala svog jednogodišnjeg sina, wruuuum, wruuuuw, gore dolje, lijevo desno, uz brdo, niz brdo.
Onaj trenutak kad iskoristite sve naučene psovke do tada i izmislite nove jer ste svu energiju bijesa usmjerili na to.
Dakle, provirim kroz vrata i na jahaču vjetra poznato lice sina poznate susjede.
Tad prizovem sjećanje iz svoje ulice djetinjstva, neumornog Zokia i glas ljutitog, zločestog susjeda kako s balkona u donjim gaćama urla na cijelu ulicu.
Zoki ga je prenuo iz popodnevnog odmaranja u vruće ljetno doba pa je susjed,onako bijesan, skočio direkt iz kreveta urlati na balkon.
Situacija je bila komična za cijelu ulicu jer od bijesnog susjeda drugo ne bi ni očekivali, osim tih donjih gaća pa je Zoki dobio još više volje i gušta nabijati po gasu taj dan.

Promatram tako sina od susjede koji vozi uz moju kuću gore- dolje jer je tu i manji promet, za razliku od glavne ceste ulicu niže i mahnem rukom kao znak da se zaustavi.
Svjesno odabirem ne biti bijesan susjed i mirno ga zamolim da malo odmori dok moja bebica odspava.
Susjedić me poslušao i nastavio svoju vožnju ulicu iznad, uživao u svojim pubertetskim guštima, ali nama to popodne nije smetao.
Zokia sam se sjetila i par godina kasnije, već su moji dečki malo narasli.
Guštala sam u popodnevnoj kavici na terasi za stolom, njima rasprostrla dekicu, kockice, autiće, sokiće, kekse.
Pokojni Bleki im je radio društvo, glumio njihovog čuvara pokraj izgrađene kućice od kockica i garaže za male, limene autiće.
Idila! Dvojica sinova dvije godine razlike, jedan drugome društvo, hrpa igračaka, pas, komadić dvorišta i djeca su na zraku u igri
dok tata ne završi s poslom pa svi četvero ne ispunimo zajedničko popodne na nekoj od plaža, šumi ili parku.
Uvijek radije izabiremo vrijeme provoditi vani, nego u zatvorenom prostoru.
Idilu prekida Bleki naglo otrčavši iz dvorišta za zvukom motora, prije nego li smo ga mi uopće vidjeli.
Potrčim za njim i jedva ga ulovim, vratim da čuva zdanja od kockica i moje dečke, a oni već na nogicama pružaju pogled prema malom plavom tandrkalu i uživaju.
Pratim njihove glavice i oduševljene poglede lijevo desno, gore dolje i novi naraštaj djece iz susjedstva na motoriću koji bruji i prolazi našom ulicom.
Zaboravljam na brujanje u ušima i dosadan davež motora bez auspuha jer guštam u oduševljenju svojih sinova
pa se pitam da li su muškarci kodirani za te muške jahače igre i motore bez auspuha kad već ovako mali obožavaju taj zvuk i prizor.?

Brzo su prošle godine i taj prizor se vratio na prvi dan ove godine kad mi je život odgovorio na postavljeno pitanje iz tog dana.
Naime, stariji sin se sa ekipom zadnjih dana zabavlja kao mehaničar.
Redovito dolazi kući crnih ruku i lica izgovarajući se kako prijatelju popravljaju motorić
sve dok mi jedan dan nije kliknulo da previše vremena posvjećuje prijateljevom motoru te je
konačno priznao da je od zarađenih novaca preko sporta i pomažući tati odvojio tristo kuna i kupio motorić.
U toj situaciji shvatiš da je bitno da je konačno priznao istinu i izvlačiš najbolje iz toga pa poznavajući realan život,
odnos novca i stvari, rezoniraš da je nemoguće za tristo kuna kupiti ispravan motor.
Zaista, dogovorimo se da ga muž svojim kamiončičem doveze kući da ga imamo na oku i sin sav zadovoljan što ne treba više čuvati tajnu u sebi, predstavlja meni i bratu tu „mašinu.“
Ne razmijem se u tandrkala, ali se silno zabavljam gledajući ih s kata na onoj istoj terasi gdje su se igrali kao manji kako jedan nabija po gasu, a drugi s čekićem po toj zvjerki od motora koji se ne miče s mjesta.
Tuli je zamijenio Blekia koji mrzi poštare pa laje kao blesav i naganja van iz kuće, a ja ga izvodim na terasu da ga uvjerim da nije poštar, već naši dečki.
Trajalo je to dotjerivanje, mehaničarski radovi, slaganje dijelova s jednog na drugi dok jedan dan nisam čula „Upalio je ! Upalio je!“
Dogovorili smo se da će voziti samo po dvorištu i nikada van njega, spremili smo ga na staru godinu, a već idući dan nove od uzbuđenja nije mogao spavati
te se prerano probudio za taj prvi, mamuran dan nakon najduže noći u godini.
„Wruuuum, wruuum“ prvi dan nove godine i noćna mora zvana Zoki se vraća u mirnu ulicu kroz ime i postojanje našeg starijeg sina.
Iako ne baš preblizu susjedima i u svom dvorištu,zabranila sam mu tandrkanje kao savjesni susjed jer za sve postoji vrijeme i mjesto.
Već je par dana prošlo, mlađi sin oduševljen također, brat mu je dao đir, a ja se ne mogu načuditi što to ima u zvuku motora bez auspuha,
pubertetu, testosteronima, stiskanju gasa tandrkala i „Zokievom sindromu.“
Neka svo zlo ostane s tim, u dvorištu, na zelenom tandrkalu i u normalne sate jedne faze muškog odrastanja uz dvadeset kilometara na sat.

Post je objavljen 04.01.2016. u 19:01 sati.