Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. (Charlie Chaplin)
Nije da ja ne volim sebe. Bilo je, doduše, na tom putu uspona i padova; bilo je i bit će. No, važno je da se dogodio taj trenutak (dođe li to s nekim godinama?) kad sam shvatila da imam sva prava biti točno ono što jesam, da sam jedino takva – prava, istinska, autentična ja. I da me točno ne zanima što će tko o tome misliti i hoću li se (i kako) uklopiti u nečiju predodžbu. Na kraju krajeva, tko mene pita – uklapa li se u moju predodžbu?
Nije ni ta spoznaja baš od jučer, naravno, niti sam otkrila novu galaksiju, to i ne tvrdim.
Zapravo, pitam se nešto drugo. Unatoč svjesnosti o tom prihvaćanju sebe, o tome tko sam, što sam… još uvijek ostaje pitanje – kamo idem? Ne moram ni to odmah doznati, prihvaćam mogućnost da je i to vrsta istraživanja. Međutim… zašto imam osjećaj da u tom traganju, na tom putovanju – već neko vrijeme lutam?
Lutam…
Čini se da sam, kao Alice, upala u neku rupu… doduše, nju je put odveo u Wonderland, a ja imam osjećaj da sam upala u neki Vudrenland. A povremeno iskače Bijeli Zec i stalno govori da kasni.
Ne mogu pronaći napitak koji bi mi barem pomogao da prođem kroz vrata. O ključu da i ne govorim.
Prestrašila sam i toga što sam shvatila da iz nekog neznanog razloga ne mogu čak ni zapisivati; riječi su mi se otimale, ideje su prolazile, a kad bih i pokušala, u mene je jedino bljeskala čista bijela površina. Praznina bijele stranice…
Prestrašila sam se jer je to uvijek bilo ono što sam smatrala svojom navikom koja ne prestaje. Ne nestaje. Olakšava, pomaže, tješi… A onda je jednostavno ostala samo praznina.
Činilo mi se kao da je nestao jedan važan dio mene.
Oko mene prolaze likovi… Vojvotkinja, Ludi Šeširdžija, Mačak, Kraljica… dijele se karte…, a ja stojim, gledam i pitam se – kamo? Kamo?
Pomišljam kako bi bilo dobro da se jednostavno, kao Alice, probudim i shvatim da se taj osjećaj nejasnih misli, osjećaja i zbunjenosti dogodio samo u snu. No, stvari nisu tako jednostavne. Nisam ni ja baš pesimist s pedigreom pa mi preostaje sjetiti se i one – da nisu izgubljeni svi koji lutaju.